Read Roman o Londonu 1 Online

Authors: Miloš Crnjanski

Roman o Londonu 1 (18 page)

Činovnik se smeje, pa kaže, da je to lepo, sad će imati da radi, za funtu na dan, u toj radnji, koja je belgijska. Biće neka vrsta pisara. Pošto se tamo traži znanje francuskog jezika, tamo će biti na svom mestu. Treba da se javi u toj radnji već danas. Čekaju ga.
Cheerio!
(
110
)

Onda izlazi, sav srećan, iz Čedvik strita, pa prolazi kroz Park svetog Džemsa, putem, — u obrnutom pravcu, — kuda je kralj Čarls I(
111
) otišao na gubilište. (Englezi su, pre Francuza, odsekli glavu jednog kralja.)

Pri izlazu iz tog parka, a pri ulazu u pomenutu ulicu, čuvenih radnji šešira, lokota, lovačkih pribora, vina, starina, a pored toga i čuvenih klubova, koji su bili, pre sto godina, kockarnice, — prolazi i kraj Dvora sv. Džemsa, koji je u srednjem veku bio bolnica gubavih, a zatim dvor kraljeva, a sad više nije ni to, ali je, i sad, zvanična adresa, Dvora. Pred njim još uvek paradira garda, u medveđim šubarama. Dok on prolazi, dva gardista, udaraju, o pločnik, cokulama, a kad dođe do obrta, dižu kolena, do pasa. U toj ulici imao je kuću i lord Bajron, ćopavi, koji je preplivavao Helespont, obožavao Turke, a umro za slobodu Grčke.
»Kak čudniji sosjedi!«
— čujem kako neko ruski mrmlja.

U pomenutu radnju ulazilo se preko mramornih stepenica, koje je jedna žena, sapunom, prala. Ona ga posmatra, začuđeno, a zatim se sklanja, pa ga propušta. »Dobro jutro!« — kaže.
»Good moming!«
Za trenut, čovek je bio zastao, zagledan u raskošni izlog, koji ima ta radnja. U izlogu je nekoliko elegantnih čizama, torbi, jedno sedlo i nekoliko skupocenih, ženskih cipelica. Sav je izlog u somotu, boje uvelog lišća, a sred izloga, na pijedestalu, bila je jedna ženska noga, — kalup, od kristala. Ona je uokvirena, a osvetljena. Za vreme rata su, tako, u Londonu, muzeji, izlagali, samo po jednu čuvenu sliku, — Belinija, ili Rembranta, ih Sezana. (Svega jednu, da bi, ako bi na zgradu pala bomba, šteta bila manja.) A da bi svet dolazio, bila je dovoljna i jedna takva slika.

Kad je otvorio vrata, učinilo mu se da u prostorijama nema nikoga. Sve je bilo u somotu i koži i orahovini, boje uvelog lišća, a na ormanima su bile izložene ženske cipele, modeli, čuveni, koje je bila prevazišla moda. Ti zastareli modeli bili su ponos firme, a vaskrsavali su, ponovo posle izvesnog vremena.

Tek kad se osvrte u radnji, primetio je, kako se iz kontoara, diže jedna, ne mlada, dama, u crnim, svilenim, haljinama, sa krupnim crnim očima, i neobično rumenim usnama. Ona se smešila. Nije znao da je to —
Madame Janine,

gérante
(
112
) u toj radnji, — koja je bila, kod familije Lahir, već četrdeset godina. Kad joj reče ko je, i zašto dolazi, ona mu ljubazno kaže da čeka, a zatim je prišla nekom stepeništu, koje je vodilo pod zemlju. Proderala se, promuklo:
»Monsieur Jean!«
Treba da vidi njenog muža, — reče, vrativši se posetiocu. Kad se niko nije odazvao, prišla je silasku, ponova, i ponovo je viknula, pa je dodala, da jedan gospodin, — da novi klark(
113
), koji je došao, — čeka. Odozdo se začu, kako neko, francuski, viče: »Neka siđe.«

Junak našeg romana bio se, za trenutak, zamislio, i začudio, da nema u radnji, — u tako čuvenoj radnji, — mušterija. Nije znao da svet, koji u toj radnji naručuje čizme i cipelice, nikad ne dolazi, pre nego što sat Parlamenta, odbije podne. Osim toga, ta radnja je i inače imala malo mušterija, iz prostog razloga, što su, i u Londonu, bili retki, oni, koji su mogli da naručuju, u toj radnji, obuću, — jer je bila skupocena. Njemu je pogled bio pao na par raskošnih, vanrednih, čizama. Trgnuvši se, bio je počeo da silazi niz stepenice. Pri tome, promena je bila velika.

Silazio je u neki podrum, koji je bio osvetljen električnim sijalicama, a čiji su zidovi bili goli, kao u katakombama. U dubini je susreo vonj đonova, koža, i miris, koji noga, u obući, ostavlja, ma koliko bila prana. Na dnu stepenica stajao je postariji, plećati, čovek, sa francuskim bereom na glavi, a zakrvavljenim očima, — u ruci je držao naočari. Posmatrao ga je. Kao knjige u nekoj biblioteci, po rafovima, iza tog čoveka, žutili su se kalupi muških i ženskih nogu, a neki su i visili, kao čokoti, — od drveta. Nije znao da u toj radnji svaka mušterija ima svoj kalup, a da se ti kalupi menjaju, prema promenama, čukljeva i žuljeva, kojih ima, uvek vremenom, i na nozi lepotica. Primetio je bio samo velike kalupe čizama. Ličili su na drvene noge, invalida. Kad je rekao ko je, i, da ga šalje Berza rada, čovek na dnu stepeništa rekao mu je, da zna, da ga je čekao, i da će biti, kroz jedno mesec dana, njegova zamena. On, — kaže, — i njegova žena, jedva čekaju, da odu iz Londona, pa da se vrate u svoju kućicu, koju imaju, u Francuskoj, iznad Monte Karla. Dosta je bilo dvadeset godina u Londonu. Iako u firmi ima i engleskog novca, jedva je uspeo da spase radnju,za vreme rata. Bila je, iako je belgijska, zamrznuta. Svršio je to, — sad ima drugi da dođu, pa nek nastave. On jedva čeka da se vrati svojoj kući, svojim drugovima iz detinjstva.

Jean Pernaud
je bio čovek šezdesetih godina, a pored plećatosti, lako se pamtio i po nosu, jer je bio nosat, kao što su Francuzi, protestantskog porekla. Radio je kraj gole sijalice, na svom tronošcu, pa su mu oči bile zacrvenele, od bljeska. Raduje se, kaže, da firma dobija Poljaka. A prodavačice će se radovati, kaže, da vide novog blagajnika, lepog čoveka. Kao da se žuri, da svoje mesto preda drugome, što pre, taj Francuz pokaza novodošlom pisaru firme, tronožac, sa kojeg je bio sišao, raširivši ruke. Zatim veliku, čeličnu, starinsku, kasu, pored malog stola, i visećih, zimskih, kaputa. Tim gestom pokaza i prozor levo, iznad tronošca, koji je bio uzidan u trotoar na ulici, a zelen. — Od nekog, zelenog, tvrdog, debelog stakleta.

Uzviknuo je srdačno: »Ja sam na tom tronošcu sedeo dvadeset godina. Čučao! Sad ćete vi, tu, da čučite!« Isto tako brzo, upoznao je novajliju u radnji, i sa istorijom firme familije
Lahure.
To su, kaže, Belgijanci, a imaju radnje u Brislu, i u Njujorku, i u Monte Karlu. Iznad Rivijere imaju svoj dvorac. Tamo, rano u proleće, mirišu mimoze. Upirući prstom u fotografiju, koja je visila, iza tronošca, na drvenom zidu, pokazivao je sliku nekog starog gospodina, u večernjem odelu. To je, kaže, tvorac prvog miliona.
René de Lahure.
Do svoje sedamdesete, varao je ženu, sa kojom je bio izrodio decu. Kad joj se to dosadilo, pa je pozvala lekare, da ga opamete, — pošto je bio prešao 70 godina, bio dakle izložen srčanom udaru, — on je odmahivao glavom, a smejao se lekarima, koji su ga, okretali, kuckali, i osluškivali, i savetovali, razume se, da se ostavi igračica. A znalo se da je, tako reći, jedan od osnivača
Folies Bergeres
u Parizu. E pa lepo, deda Lahir je nastavio. Bio je u 82. kad je umro, — od nazeba. »Ne smete nikad, ni pomisliti, da skinete odatle tu sliku.«

Iza mesje Žana, bio je drveni zid, kao neka vrsta paravana, od dasaka. Iza tih dasaka čulo se, — a kroz pukotine i videlo, — kako tamo neko sedi, na niskom tronošcu, a mrmlja, i, nešto dovikuje. Neki čovek, koji se činio minijatura boga Vulkana, osvetljen plamenom gasa, golih ruku, razdrljenih grudi. »To je
Zucchi«,
— kaže mesje Žan, — novodošlom blagajniku. »To je naš veliki virtuoz potpetica. Niko takve pete ne zna da pravi. Svet je zaboravio da je obućarstvo najstarija umetnost čovečanstva. Zuki je majstor tog zanata.« Okreće se opet fotografiji na zidu i kaže: »Moja žena i ja proveli smo četrdeset godina, kod sina tog Lahira. Dosta. Počeli smo da radimo za te milionare, u mladosti. Kod njih smo se u Monte Karlu i zavoleli i uzeli. Svet je tada bio divan. Predsednik Republike, u Francuskoj, — svejedno kako se zvao, neću da kažem, — nađen je mrtav, na svojoj metresi. To je najlepša smrt. Tu smrt je tražio i deda Lahir. Nije mu se dalo. A vidite li kako nas, sa te fotografije, veselo, gleda?«

I zaista, gospodin na fotografiji, kao da se smeška, zadovoljno. »Posle njega došao je
Paul
. On je naš gospodar sad.« Zna Pola od detinjstva. I Pol voli žene, ali to krije. Deda Rene je, kažu, imao u životu nekoliko stotina glumica. »Možda je i to moguće?« Pol je mnogo ozbiljniji. To je vrlo strog čovek. »Nikad nemojte pokušavati da sa njim govorite, familijarno. On dolazi sutra, iz Brisla. Sa vama, ne brinite, neće razgovarati. Sve što ovde radi, to je, da pređe, preko puta, u banku. Da vidi nedeljni bilans. To je sve. Englezi, kad ujutru ustanu, prvo idu da vide šta barometar kaže. Pol ne pita šta se radi, pita samo kako stoji bilans. Zatim pregleda naš nedeljni obrt.
Turnower.
Pazite da taj izveštaj pošaljete, uvek, subotom, u Brisl.«

»Avionskom poštom«, — viče iza paravana Zuki.

»
Shut up,
ćutite, Zuki,« — viče mesje Žan.

»Pol će se slabo interesovati, ko ste, i kakav ste, — to ostavlja meni. Pazite, međutim, da ne kažete, da ste bili učitelj jahanja. Njegova supruga jaši, a Pol mrzi konje. A danas imate da idete u hotel Park Len i zadržite, za Pola, sobe. Znate li gde je taj hotel?«

»Znam, — stanovao sam u njemu, mesec-dva.«

»To da niste Polu rekli. Otpustio bi vas smesta.«

Mesje Žan zatim, tumači, da su te sobe, u stvari, već zadržane, za Pola, ali da je potrebno, da novi klark, u radnji, upozna šta se sve radi, šta treba da se radi, kad Pol Lahir, dolazi.

Kao da hoće da umiri novajliju, Žan zatim priča, kao da je jedva čekao, da se nekom poveri. »Iza Pola«, kaže, »ima
Léon-Claude,
brat Polov. On je invalid. On će čitati vaš izveštaj nedeljni. On nas prati. Sve zna. Sve ga zanima. A nemojte misliti, da ne voli život. Ima bolničarku, na kojoj bi mu i direktori »Foli Beržea« zavideli. U našem bilansu vidi i najmanju grešku. Imaju nekoliko miliona, ali su nezasitljivi. Nemojte nikad tražiti povišicu nadnice. Oni će to sami dati, kad prođe, godina-dve.« Zatim dodaje nekoliko komplimenata na račun Polove supruge. »To je dobra i lepa žena«, — kaže. »Bila je vrlo hrabra za vreme Nemaca.«

»I drugi su bili hrabri.«— Čuje se kako dovikuje, kroz daske Zuki.

»
Shut up
.« Viče mesje Žan.

»Ako biste imali nešto, hitno, šaljite telegrame, na obe adrese. I na briselsku, i na onu u Monte Karlu. Mi ovde imamo da crknemo radeći. Oni će, za to vreme mirisati mimoze.
Enfin.
(
114
) One već u februaru cvetaju. Kad budete ovde na tronošcu sedeli, možete zamišljati, kako tamo mimoze mirišu. Ja ću se povući u svoju kućicu, na brdu, i metnuću na glavu veliki, slamni šešir. Moja kućica nije kao Polov dvorac, ali za mene je dobra. Ta je kućica pripadala mojoj ujni, a sad pripada meni. Vreme je da odem iz Londona. Hoću da završim život, tamo, na brdu, u Provansi. Tamo sija Sunce. Imaću veliki, slamni, šešir na glavi.«

»Vi ste milionar, Žan.« — Čuje se kako viče Zuki.

»Čim Pol bude otišao, doći će njegov sin. On će biti vaš šef. On je zasad u vojsci. Ovih dana izlazi. Iako je napunio dvadeset i sedmu, to je još dete. Treba priznati da se trudi. Katkad izvrši i po neki veliki napor za firmu. Premesti svoj razdeljak, sa desna na levo. A nama je, u stvari, sad već svejedno, ko će doći. Mi želimo samo da što pre odemo odavde. Bio sam sav sretan kad su vas našli. Dosta smo u Brislu i u Londonu živeli, želim da se vratim u svoju zemlju.«

»Vi ste veliki patriot, Žan.« — Čuje se kako viče Zuki.

»
Shut up!
Da, ja sam veliki patriot. Volim Francusku. Prirodno je da želim da se vratim kući. Osim toga, mi smo i ostarili. Umorni. Imaću svoju bašticu. Veliki slamni šešir, koji će da me senči. Da me od Sunca čuva. Tako je to kad se oćelavi. Nikad se više u London neću vratiti. Dosta mi je Londona, u magli. Ne želim, ni u Brislu ostati. Dosta mi je varoši. Dosta mi je i žena. Četrdeset godina ja pipam njihove čukljeve na nogama. Svaka misli da je Venera. Biću sretan, tamo na brdu, iznad Monaka, kud niko ne dolazi. Idem kući.«

»Obućari, Žan, ne treba da budu patrioti.« — Čuje se kako viče Zuki. »Obućari nemaju otadžbine. Za njih, kad crknu, niko ne pita, ni u otadžbini. Oni nemaju mesta u svojoj zemlji. Ni u mimozi. Oni su kod kuće svud na svetu. Bolje da ste u Londonu ostali. Bolje da nam kažete koliko ćete sa sobom poneti. Hiljadu funti? Dve hiljade? Sto hiljada? Milion?«

»Milion!« — viče, kroz daske, ljutito, mesje Žan.

Zatim, valjda umoran od podsmeha, kojim ga njegov stari drug, prati, počinje da pokazuje svoje knjige, u prašini. To su dnevnici, obrtnici, računi, inventari, prepiske, sve u nekoj prašini. Na stolu ima samo bokal vode i bezbroj pera i zakačaljki. Na zasebnom mestu, u kasi, koju otvara, stoje čekovne knjižice. Tu ima i jedna čelična kasica, u kojoj su privatni novci familije Lahir. Perno zatim pokazuje, smejući se, kako se u Belgiji, a kako se u Engleskoj, knjiži. Isto je, ali prevrnuto. Mala razlika, ali luda. Novajlija ima sve to, za mesec dana, da nauči. Pokazuje i račune i porudžbine mušterija, lovaca, među kojima ima i krunisanih glava, princeza, milionarki. Pre nego što jedan račun isplate, kaže, te žene već otvaraju drugi. Pre nego što te mušterije isplate saldo, ili obuću, bivših šest pari skupocenih cipelica, naručuju novih pet. Tako to mora da bude. Takvi su bogati. Uvek su dužni. Da se nije usudio, nikad, da požuruje isplatu, ili da tuži. »Naša radnja to nikad ne radi. Na kraju godine, otpišu se ti dugovi. Predaju zaboravu.
Bad debts!(
115

Junak našeg romana potpuno je zbunjen od svega toga. Stoji, sluša, vrti se, razrogačio je oči. Najzad, mesje Žan zastaje i kaže da se primopredaja tronošca mora proslaviti. Poziva sve na vino. Viče: »Hajdete na vino, sinjor Zuki.« Dok se oblači priča novodošlom čoveku, da je bio narednik u Francuskoj u prvom svetskom ratu, motociklist, kod Verdena(
116
). Na blatnim putevima su se tociljali. Tek docnije su u paklu bili. Njegove umorne, zacrvenele, oči se sjaje. Viče kroz daske: »Hajdete, Zuki.« Bilo je lepo, kaže, utom ratu. U tom prvom ratu. I on i njegova žena bili su tada mladi.

»I drugi su bili mladi.« — Čuje se kako, kroz daske, viče Zuki.

Pre nego što su pošli, Perno pokazuje novodošlom blagajniku, nužnik. U mračnom dnu hodnika, koji, ispod zemlje, sve dublje, u katakombe, vodi. Ljuti se. (Nužnik je, kaže, i za muško i za žensko. Stvar koja je strogo zabranjena u Londonu. Takvi su Englezi. Zakoni su im strogi. A ostavljaju mogućnost svašta da se desi.)

Za junaka našeg romana, tako, započinje jedan nov život u Londonu. Odsada, rano, ujutru, dolazi u tu radnju, svaki dan. Dan mu prolazi kao po taktu, kao po otkucaju sata, sa tornja Parlamenta. Perno, poslovođa firme
Paul Lahure & Son,
uvodi ga u posao, uči ga isplati radničkih nadnica, izradi računa, i prepisci. Kad se novi klark vraća, uveče, kući, dočekuje ga, radoznalo, njegova žena. Ona strepi pri pomisli, da li će on uspeti da se osposobi, da zameni Francuza? A ispituje muža, svako veče, kako mu je u Londonu i kakav je to svet, u kom sad živi?

Other books

Fethering 02 (2001) - Death on the Downs by Simon Brett, Prefers to remain anonymous
Firebrand by Prioleau, R.M.
McKettricks of Texas: Garrett by Linda Lael Miller
Getting Back to Normal by Marilyn Levinson
The Murder of King Tut by James Patterson, Martin Dugard
Clear Light of Day by Penelope Wilcock
Nothing to Lose by Alex Flinn