Read Roman o Londonu 1 Online

Authors: Miloš Crnjanski

Roman o Londonu 1 (6 page)

Pa jesu li se videle? Je li telefonirala? Danas su se srele u pomenutoj ulici. Pa? Okrenula je glavu.

»Pa možda te nije poznala? Možda se uplašila i od tvojih kutija? Svaki beži od bede.«

»Poznala je ona mene, i te kako. Okrenula je glavu. A sećaš se kako mi je prišla, prvi put, kad sam sa Ordinskim bila. Ljubazno. Bogzna kako. Treba da dođem! Treba da se viđamo! — Lažu, uvek lažu.«

Muž pokušava onda da umiri uvređenu, ogorčenu, ženu.

»Treba preći preko toga. Ne treba takve pojave primati srcu. Englezi se ponašaju u inostranstvu, onako, kako se u Engleskoj ne ponašaju. A nijedna žena nije ista, na raznim tačkama zemaljskog globa. Engleze, kao i Ruse, zanosi Pariz, zanosi rivijera, zanosi Monte Karlo. Italija. Vino. Hoće da se žene. Odmah. Engleskinje u Italiji, padaju. Kad se vrate u Englesku, sve to zaborave. To je bio Šekspir. San jedne letnje noći.«

»Kolja, prestanite. Nisam joj se ja nametala. Ona je vikala kako je to divno, da me vidi u Londonu. Da me je srela u Londonu.«

»To je bilo poznanstvo, na moru. Bilo pa prošlo. Srela vas je u ratu, a rat je prošao.«

Žena mu onda priča da je nju, naročito, iznenadilo, da se ta Engleskinja i njena prijateljica, koja je Amerikanka, ne sećaju više, ni Rusa, ni Poljaka, u Nici, ni ranjenika, ni plača dece, pa ni mora, jedrilica u noći, ni mesečine. Pitaju samo šta radi Mustafa? Da li zna gde je Mustafa?

Rjepnin se jedva sećao i te Engleskinje, a još manje njene prijateljice, Amerikanke, a najmanje nekog Mustafe. Ko je to? Žena ga onda seća jednog, lepog Marokanca, koji je u Monte Karlu imao malu radnju suvenira i kuvao vanrednu kafu. Imao je neku magijsku moć da se dopadne strankinjama, koje su se kupale u moru, a uveče kockale u kasini. Iako se tog čoveka nikako nije sećao, Rjepnin ućuta. Kako je to čudno? — mrmljao je u sebi. Toliki rat. Tolike ljudske suze. Tolike ljubavi. A sećaju se Mustafe. More je, tu, ispod Monte Karla, divno, čempresi su divni, nebo plavo. A jedrilice su još lepše. Zvezdano nebo. Sve do Korzike, more je tako lepo. Kad je, u sebi, izgovorio Korziku, seti se Napoleona — Duž mora je bilo bezbroj bolnica. A sve se to produžavalo, u plavetnilo mediteransko, u nebo. Glob je veliki. A one pitaju za Mustafu.

Bio je zamuknuo u naporu da se seti, kakvo je lice te Amerikanke i te Engleskinje, koje je uz put video. Bio ih je zaboravio. Sveća na stolu, kraj postelje, bila je počela da treperi i da se gasi. A počela je i da se dimi. Žena mu se, najzad, smiruje, stišava i podseća ga da je ponoć davno prošla i da i on treba da zaspi. Sanjiva je. Nju sutra opet čekaju lutke, da ih nosi na prodaju, u London. (To njen otac i njena mati, zaista nisu mogli predvideti, kad se rodila. Kao ni njenu udaju za njega.) Poluzaspala, ona još kaže nešto što nije očekivao: da bi trebali da odu u Keniju. Tamo je sve jeftino. Dodaje tiše, ali čujno: »Niki, zašto ne tražite Keniju«?

»Šošo, to nam ne bi dali, ni kad bih molio. Treba neko da plati put, do Kenije, a mi više novaca nemamo. Pravo je čudo da sam uspeo, da stignem dovde, — milošću Poljaka. Anglikanska crkva, — ali sa amerikanskim parama,— plaća još, pokatkad, raseljenima, put u Keniju. Ali bira mlade ljude od mene. Koji će to odraditi i vratiti dug. Ja sam star za to.«

»Dačes kaže da tamo možemo kupiti farmu. Jesi li joj rekao da u banci imamo još samo 30 funti?«

»Čemu to, Šošo? Ti znaš da ima poslovica: da sit gladnom ne veruje. Imaju i Englezi tu poslovicu(
25
), koju sam i ja u detinjstvu, slušao. Ali da se to i na mene može odnositi, nisam znao. Sad znam.«

Tišina je, međutim, bila, polako, obavila, kao somotom crnim, i tu sobu, i te postelje, i tog čoveka, i tu ženu. Tišina, mrak, polako ulaze i u tu kuću. Čovek još jedva vidi crte, na ženinom licu. A ona, ćuti sad, pod jednim sibirskim krznom koje je, od godina, olinjalo, ali još toplo, kao što su tople, zveri. Njen muž još nije zaspao, izgladneo, pa joj tiho navlači to krzno, na desno rame, koje je bilo otkriveno, a zatim i sam spušta, kraj njenog ramena, na postelju, svoju glavu. »Zbilja«, — kaže sebi, poluglasno, »zašto ne tražim da nam pomognu, da odemo u Afiriku?«

Tada se na mračnim zidovima te kuće, u kojoj spavaju, otvaraju, kao neki daleki otvori i vidici. Čoveku se čini. u polumraku, da, kao na nekoj velikoj, geografskoj karti, na zidu, vidi Afriku, i njen oblik, ljudskog srca, koje je ogromno. I toplo. Kad je to priviđenje nestalo, njemu se čini da vidi, kao kroz neku maglu i paru, jezera i džungle, a zatim neku visoku planinu, koja je valjda Kilimandžaro, koji je učio u detinjstvu? Ili su to, takozvana, Mesečeva brda, u Keniji? Zarasla gigantskim biljkama i šumama, iznad plavih jezera. Pita se, je li to, zaista Kilimandžaro, u nekom ružičastom mraku, nad kojim je vidno nebesno plavetnilo, i sneg, na vrhu?

Otkud to sad u njegovom životu?

Kao da neki ogromni oblaci ulaze, iz Afirike, u njegovu sobu, u tu vlažnu kuću, pa prolaze i kroz njihovu postelju. U daljini se pojavljuje i žuta, bezmerna, afrička, savana, a gazele sa belim pegama na rebrima preleću, preskaču. Tako, da mu se čini da će mu, u skoku, dodirnuti čelo. Najzad, kao da i neke žirafe pružaju svoje dugačke vratove, čak na njihovu postelju, u Mil Hilu. Dok sveća dogoreva u čiraku, čovek još vidi svoju ženu, u polusnu, kako leži kraj njega, zaspala, kao što bolesnice spavaju. Sa rukama, koje su spale sa kreveta, dok joj još jedino glava počiva, na jastuku, zavijena u njenu bujnu kosu, koju nosi, kao krunu.

On onda ustaje, tiho, podiže sa ćilima njenu ruku, a namešta i njenu glavu na jastuku, da ne leži tako kruto, kao što samrtnice leže. A spušta se na kolena, pa joj ljubi drugu ruku, kao što to glumci rade, kad predstavljaju molitvu. Zna da je zaspala gladna.

ČUN U VERSALJU

IDUĆI DAN, TA ŽENA PROVODI opet u Londonu. Pokušava da proda svoje lutke. Muž joj, dotle, hoda, kao sumanut, zavejanim putevima Mil Hila, i uči. Sprema ispit za hotelskog pisara(
26
). Tek kad Sunce počne da zalazi, i da pada — kao neki balon Mongolfijera(
27
), — lagano, na zemlju, iza crkvenog tornja predgrađa Finčle, — koje se iza brda vidi, Rjepnin odlazi kući da pripremi ženi malo kupusa, i čorbu od krompira, u koju spušta, pažljivo, male komadiće, bekna(
28
). Bekn dobija, jedanput u nedelji, pa su tada sitiji, i, lakše nalaze sna.

Tog potomka Nikite Rjepnina(
29
), feldmaršala, koji je ušao u Pariz sa kozacima, nije bilo slomilo, to, što je izgubio imanja, kuće u Petrogradu, zemlje u Naberežnjaji(
30
), niti, to, što se potucao, sve siromašniji, po Evropi, kao i toliko hiljada drugih, ruskih, emigranata, posle prvog svetskog rata. Slomilo ga je, to, da im se život, kad su iz Rusije izišli, pretvorio sad već godinama u neprekidnu samoću, bedu, besposlenost, kao neki strašan san, iz kojeg ne može da se probudi. Nigde nije mogao da se skrasi, nigde ni da živi i zarađuje, kao drugi ljudi. Život im je postao, ne samo težak, nego i čudnovat, besmislen, neverovatan.

Žena mu se, tog dana, vratila iz Londona, dockan, sva uprljana i jadna. Bila je pala, iz autobusa na poledici, nauznak. Umalo je nisu pregazili. Dok joj čisti led sa kaputa, i greje ruke, svojim rukama, ona ga posmatra, mimo, i kaže: »Bar bi jednom bio kraj. Svemu.«

Topao čaj i postelja, zatim, smiruju, polako, njene živce, i, ona mu priča, sa sklopljenim očima, tiho, kako su je podigli. U jednom trenutku, kaže, ukazalo joj se i njegovo lice. Pomislila je kako će on, u ovakvom životu, bez nje? Učinilo joj se kao da ima dete, sina, a ne muža.

Mdivani(
31
) su našli milionarke u Americi, pa su se oženili. »Vi, Niki, kao da ste omađijani, ništa slično niste, ni pokušali. Padamo sve niže. Bolje bi bilo da me ostavite. Bolje bi prošli, sami. Ukazali ste mi se, onakav, kakav ste bili, u Kerču, pri ukrcavanju, kad smo se prvi put videli. Tako stasit, prav, miran, tako bled. Jedini trezan u gomili pijanih, jedini miran među ludacima. A gledali ste me tako milo i tužno. Stali ste mi na kuče, koje je ciknulo. Kad sam zaplakala, progovorili ste francuski, ružno. Psovali ste. Rekli ste mi da ste navikli da psujete u ratu, pa da ne bi psovali ruski, — što svi razumeju, — psujete francuski. Taj susret me je, Niki, sasvim izmenio. Osetila sam, da treba, da me lađa odnese, ali sa vama. Biće mi bolje. Sa vama je bilo od početka, tako lepo. Udala sam se za vas tako rado, iako tetka to nije htela. Bilo je i u Parizu lepo. Sećate li se, Kolja? Ljubili smo se, skandalozno, i u čamcu, na jezeru u Versalju, i, čuvari u parku počeli su da nas osmatraju, kroz dogled.«

Kao u nekom snu, ona se smeška, zatvorenim očima.

»Što je najgore«, — šapuće zatim — ruka me je bolela. Pomislih kako ću šiti lutke, ako izgubim ruku? Molim vas, Niki, nađite stanicu Milano. Ne mogu zaspati. Još uvek mi se čini da sam pregažena. Svet oko mene bio se strčao, i vikao je.«

Njen muž joj onda, kao nekom detetu, miluje, i greje, svojim dahom, ruku. Zatim se trudi da upali i drugu sveću u čiraku i pokušava, na radio-aparatu majora, da nađe stanicu Milano. Na rasklimatanoj sandučari kućevlasnika, — koji se, kako su čuli, razvodi od žene, — nameće se, međutim, neka druga stanica, a ne Milano. Neka muzika za igru, iz hotela Sevoj, u Londonu. A čuje se, glasno, i kikot parova koji igraju. Docnije se upliće i neki, gromoglasni, govornik. (Neki prenos sa sednice Ujedinjenih nacija). Govori o pravu, na slobodu, svakog čoveka.

Rjepnin uzalud traži da nade Italiju. On je u dugim, mračnim, noćima, te zime, kao slepi ljudi, postao, i zatvorenim očima, pravi majstor nalaženja stanica i hvatanja radio-talasa. Katkad mu se činilo, u toj neobično dugoj i strašnoj zimi u Engleskoj, u toj zavejanoj kući, da je postao radio-operator nekog broda koji tone na okeanu. To veče, međutim, Milano, koji je inače brzo nalazio, ne može da nade, nikako.

Ironija, kojom prati sve što se sa njim zbiva, nije posledica neke obesti, aristokrate, što je sve izgubio, što je utonuo u more sirotinje koje ima, svud, na svetu. To je posledica čudnog bezumlja, u koje se njihov život bio pretvorio, baš zato, što su, sad, u bedi, u samoći, zaboravljeni. Kao samoubice, oni vide, da će za njima ostati, zgrade, ogromna varoš, bezbrojne kuće, prozori, a da će ONI prestati da žive. Da
moraju
prestati da žive. A to, što ostaje, nikakve više veze sa njima nema. Strašna je sitnica smrt njihova u Londonu. Ona je isto tako sitna, kao smrt nekog pregaženog mrava. To, što ne mogu više da žive u svojoj prošlosti nije jedino, što je čudnovato; još je za njih čudnovatije, da ne mogu da žive, ni u sadašnjosti. Ne znaju ni od čega da plate krov nad glavom. A imali su dve palate u Petersburgu. A ne mogu da žive, ni u Petersburgu.

»Ne mogu večeras, Nađa, da nađem Italiju, — kaže ženi tiho, — ne znam zašto? A kad čujem ove komedijante kako drže govore, kroz etar, čovečanstvu, dođe mi da tresnem ovaj stari aparat o zemlju. Čujete li kako krklja, kako puca, kako mauče?«

Govor iz Ujedinjenih nacija, međutim, nastavlja se u aparatu. Valjda da bi ga umirila, žena mu onda govori utešno i blago: »Ljubav je, Niki, kao što vidite, samo u mladosti vesela, kao igre u Španiji. Sećate li se kako smo i mi, u Monte Karlu, bili ludi i lakomisleni? To je bila mladost. Kad žena nema dece, i kad mladost prođe, u njoj se pomešaju ljubavni osećaji, pa i sestrinski, pa i materinski, —ja sad živim samo za vas. Ništa me drugo više na svetu, osim vas, ne zanima.

Ne mogu da te gledam, kako se mučiš. Sećaš li se, kako smo rado došli u London? Kad je London goreo. Nismo ni sanjali kakve nas gadosti ovde čekaju. Dobro je što budućnost još niko nije predvideo. Ja bih bila poludela, da sam predvidela ovo. Ovu bedu, ove obešenjakluke, ova poniženja, ovaj besmisao. Ja ćutim, ali vidim sve to, kao i vi, i još više. Nađite, Niki, nađite molim vas, Italiju. Čitala sam u novinama da, tamo, otvaraju Skalu.«

Čovek se onda opet muči da, — na domaćinovom radiju — nade talijansku stanicu, ali je ne nalazi. Ogorčen, kaže, da bi, kad bi mogao da čuje Milano, sve bilo opet dobro. Zaspali bi sa osmehom, kao kad su iz Praga bili preseljeni u Italiju. Silazak sa Severa na Jug, Nađa, najveći je doživljaj u ljudskom životu. Čitave vojske, kad su prešle Alpe, nekad, urlikale su, radosno, kad su ugledale Italiju. Vekovima je to išlo tako. Mislio je da su to pisci romana pronašli. Da je to preterano. Sad zna da nije. Za nas je, međutim, dockan, Šošo. Nekoliko stotina Rusa živi, i sad još, u Londonu. Kako? — ne znam. Primaju neki novac. Ja mislim da je to prljav novac. Kad je čovek gladan, postaje sličan psu. Reži, kad se i ostali okupe, da kost glođu. Ja neću to. Rjepnini ne mogu to. Mi tonemo. Ne znam više šta ću. Svet prolazi kraj nas kao da smo već pali u oluk. Kao što reka prolazi kraj davljenika, koji je lešina, nabubrio. Niko nam više ni ne piše. Ne znaju ni gde smo. Znam da je i to, — voleti Skalu, — smešno u doba u kom živimo. Sećate li se šta vam rekoh? Da je voleti talijanske opere, glupavo. Učinio sam vam, ipak, po volji. Otišli smo u Skalu, kad smo stigli u Milano. Dobili smo karte koje nam je Kuragin nabavio. Pa sam se iznenadio. Kako je to pevanje bilo lepo! Neočekivano! Kao da sam se vratio, sa ocem, u Italiju, na proputovanju, pre više od dvadeset godina. Sve je pevalo. I ta Opera. I zidovi, i Verdi, i tenori, i baritoni, i soprani. Posle onih strašnih, valkirijskih, nordijskih, pevačica, koje sam slušao, na putu mom ocu, u Finsku, posle ovih, ovdašnjih, sterilnih, pevačica, koje ciče i vrište, kako bi bilo lepo, moći, još jednom u životu, čuti, divni, mili, ženski, glas Talijanki. Kažu: Verdi? Smešno. Banalno! Pa dobro, — ali to je naša mladost, to je tako lako, jasno, vedro, blistavo. Vodopadi. Fontane. A plač za prolaznošću, mladošću, ljubavlju. Italija. Sunce. Ne mogu da nađem Milano.

Njegova žena tad počinje da mu se smeje, tiho, pa mu skida, sa aparata, ruku, u mraku, pa počinje sama da traži Italiju. — Odmah zatim čuje se kako plače, tiho.

Čovek se onda nadnosi na nju, kao da će i on da zajeca, pa ponavlja, mrmljajući: »Ne plači, Šošo. Kažu mi da još uvek postoji lista onih, u Londonu, koje je Sazonov(
32
) preporučio. I mi smo na toj listi. To je ruski novac. Ne plači. Otići ću, sutra, Galjicinu. Otići ću i onom majoru. Prijaviću se za svaki, i manuelni rad. Ma kakav. Ne plači. Ne plači. Grozno je slušati to.«

U aparatu se u prenos upliće i gospođa
Roosewelt.
Pominje pravo svakog čoveka: na ličnu slobodu, na zaradu, na slobodu štampe, i partiju. Kad je pomenula pravo na zaradu, čovek tresnu šakom po aparatu, a, kao u nekom čudu, u aparatu nalazi onda Milano. Čuje se prenos iz Italije — povodom ponovnog otvaranja Skale. Kao da to znači spas, sreću, dobru vest, muž joj onda grli glavu i miluje kosu.

Other books

Bloody Mary by Thomas, Ricki
Death by Cliché by Defendi, Bob
Primperfect by Deirdre Sullivan
Two For Joy by Patricia Scanlan
El ardor de la sangre by Irène Némirovsky
Requiem's Song (Book 1) by Daniel Arenson
Broken Glass Park by Alina Bronsky