Eva Luna (32 page)

Te je noći Mimi, pošto se nadivila sama sebi u tekućoj epizodi televizijske serije u društvu Elvire, kojoj je činjenica da ovu može vidjeti na dva mjesta istodobno bio dodatni dokaz njene božanske naravi, ušla u moju sobu da mi zaželi laku noć, kao i uvijek, i zatekla me kako vučem crte po listu papira. Htjela je znati o čemu je riječ.

- Ne uvaljuj se u neprilike! – uzviknula je, prestravljena, kad je saznala za plan.

- Moram to napraviti, Mimi. Moramo već jednom znati što se događa u ovoj zemlji.

- Ne moramo, nismo znale ni dosad, i zahvaljujući tome i živimo dobro. Osim toga, ovdje nikoga ništa ne zanima, ti tvoji gerilci nemaju ni najmanje šanse za pobjedu. Sjeti se kako smo počele, Eva! Ja sam se na nesreću rodila kao žensko u muškom tijelu, progonili su me zato kao pedera, silovali me, mučili, zatvarali, a gledaj gdje sam sad, sve zahvaljujući sebi. A ti? Dosad si samo radila i radila, ti si kopile, imaš krvi svih boja, nemaš obitelji, nitko te nije odgajao ni cijepio niti ti davao vitamine. Pa ipak smo uspjele. Zar sad hoćeš sve uništiti?

U jednu ruku bilo je točno da smo dotad uspjele izravnati neke privatne račune sa životom. Bile smo tako siromašne da nismo poznavale vrijednost novca pa nam je curio iz ruku kao pijesak, ali sad zarađujemo dovoljno da bismo si mogle priuštiti i rasipnost. Mislile smo da smo bogate. Meni su platili seriju unaprijed, iznos mi se činio nevjerojatnim, bili su mi puni džepovi.

Mima je pak držala da je u najboljem razdoblju života. Konačno je uspostavila savršenu ravnotežu između raznobojnih tableta i tako se dobro osjećala u vlastitom tijelu, kao da se rodila s njim. Nije ostalo ni traga negdašnjoj sramežljivosti, čak se smijala na račun onoga što je prije bilo razlog za sram. Pored uloge Aleksandre u televizijskoj seriji spremala je ulogu Viteza Eona, transvestita iz osamnaestog stoljeća, tajnog agenta koji je cijeli život služio francuskim kraljevima u ženskoj odjeći, a to je otkriveno tek kad su mu odijevali mrtvo tijelo, nakon osamdeset i dvije godine života. Ispunjavala je sve uvjete za tu ulogu, a naš najslavniji dramski pisac napisao je djelo baš za nju. Još je sretnija bila zato što joj se činilo da je konačno pronašla muškarca o kojem su joj govorile zvijezde, onoga koji će je pratiti do kraja života.

 Otkako je počela posjećivati Aravenu, ponovno su oživjele nade iz prve mladosti; nikad nije bila u takvoj vezi, on od nje nije ništa tražio, obasipao ju je darovima i laskanjem, vodio je na najposjećivanija mjesta gdje su joj se svi divili, čuvao je kao što kolekcionar čuva umjetničko djelo.

- Prvi put nam sve ide dobro, Eva, ne uvaljuj se u nevolje, a ja sam napadala argumentima koje sam toliko puta čula od Huberta Naranja, i odgovarala joj da smo mi ljudi s margine, osuđeni da se borimo za svaku mrvicu, pa da bi, čak i da rastrgamo lance kojima smo okovane od trenutka začeća, ostali zidovi drugog, većeg zatvora, nije riječ o promjeni osobnih prilika, nego o promjeni cijelog društva. Mimi je poslušala moj govor do kraja, a zatim je progovorila muškim glasom, popraćenim odlučnim pokretima koji su bili u neskladu s čipkom boje lososa na rukavima jutarnjeg ogrtača i kovrčama u bujnoj kosi.

- To što si rekla vrhunac je naivnosti. čak i da tvoj Naranjo uspije sa svojom revolucijom, što je posve nevjerojatno, sigurna sam da bi uskoro zatim postao jednako nadut kao i svi koji se dočepaju vlasti.

- Nije istina. On nije kao drugi. On ne misli na sebe, nego na narod.

- Da, zasad, jer ga to ništa ne stoji. On je bjegunac koji se skriva u prašumi, ali trebalo bi vidjeti kakav bi bio da je na vlasti. Slušaj, Eva, ljudi poput Naranja ne mogu provesti važne promjene, oni samo modificiraju pravila, ali rade na istoj razini kao i ovi. Autoritet, mjerodavnost, gramzljivost, represija, svi su isti.

- A tko može, ako on ne može?

- Ti i ja, na primjer. Treba mijenjati ljudsku dušu. Ali to će teško ići, a kako vidim da si neodlučna, poći ću s tobom u Zoološki vrt, ne mogu te pustiti samu. Taj umobolnik ne treba nacrt tvornice, nego kaznionice Santa Maria. Komandant Rogelio zadnji je put vidio Mimi kad se zvala Melecio, izgledala kao normalan muškarac i radila kao profesor talijanskoga u školi stranih jezika. Premda se Mimi često pojavljivala na stranicama časopisa i na televiziji, on je nije prepoznao, jer je živio u drugoj dimenziji, potpuno izvan tih frivolnosti, gazio je zmije po brdima i rukovao vatrenim oružjem. Ja sam mu često govorila o svojoj prijateljici, ali on ipak nije očekivao da će kraj majmunskog kaveza ugledati ženu odjevenu u crveno čija ga je ljepota zbunila toliko da je sasvim odbacio sve predrasude. Ne, nije to bio prerušeni peder, nego božanstvena ženka, kadra oduzeti dah i zmaju. Premda Mimi nije mogla proći nezamijećena, nastojali smo se izgubiti u gomili, vrzmati se oko tuđe djece i bacati kukuruz golubovima kao i sve druge obitelji na nedjeljnoj šetnji.

Čim je Komandant Rogelio pokušao teoretizirati, ona ga je zaustavila jednom od svojih tirada rezerviranih za ekstremne slučajeve.

Rekla mu je jasno i glasno da si prištedi trud, jer ona nije prostodušna kao ja; pristaje da mu pomogne ali samo da ga se što prije riješi i da se nada kako će mu netko zabiti metak u glavu tako da odleti ravno u pakao; neka ne zlorabi ničije strpljenje; jer nije spremna podnositi povrh svega da je kljuka svojim kubanskim idejama, neka ide k vragu, jer da ona ima dosta svojih problema i nema potrebe navaljivati na vrat i tuđe revolucije, što si on zamišlja, nju ni marksizam ni ta hrpica uzjogunjenih bradonja ne zanima ni koliko je crno pod noktom, sve što želi jest da proživi u miru, i da bi bilo dobro da to shvati, jer ako ne shvati, objasnit će mu na drugi način. Zatim je sjela na betonsku klupu i, zadigavši nogu, načitala plan olovkom za obrve na koricama čekovne knjižice. Devetorica gerilaca premještena iz tvrđave El Tucan nalazila se u kaznenim ćelijama u kaznionici Santa Maria. Uhvaćeni su prije sedam mjeseci, ali im ni sva ispitivanja nisu slomila volju da se vrate u planinu i da se dalje bore. Rasprava u Skupštini dovela ih je na prve stranice novina i podigla ih na razinu nacionalnih junaka u očima studenata, koji su preplavili grad plakatima s njihovim slikama.

- Da se više nije ni čulo za njih - naredio je Predsjednik, uzdajući se u ljudsku zaboravljivost.

- Recite drugovima da ćemo ih osloboditi - naredio je Komandant Rogelio, uvjeren u smionost svojih ljudi.

Iz tog je zatvora prije puno godina uspio pobjeći samo neki francuski razbojnik, koji je rijekom uspio stići do mora plutajući na splavi napravljenoj od podbuhlih psećih lešina, ali poslije toga nitko nije ni pokušao. Izmoždeni od vrućine, nedostatka hrane, zaraza i nasilja kojem su bili izloženi svaki čas, obični robijaši nisu imali snage ni da prijeđu preko dvorišta, a još manje da se otpute u prašumu u nevjerojatnoj operaciji bijega. Specijalni zatvorenici nisu imali nikakve mogućnosti za uspjeh, osim da uspiju otvoriti željezna vrata, svladati čuvare oboružane strojnicama, proći kroz cijelu zgradu, skočiti niza zid, preplivati riječnu bujicu prepunu piranja i pobjeći u džunglu, a sve to goloruki i u stanju krajnje iscrpljenosti.

Komandant Rogelio znao je za sve te goleme prepreke, ali je ipak hladnokrvno obećao da će ih izvući i nitko od njegovih ljudi nije posumnjao u to obećanje, a najmanje devetorica zatočenika u kaznenim ćelijama. čim je prevladao početni bijes, palo mu je na pamet da me upotrijebi kao mamac za privlačenje pukovnika Tolomea Rodrigueza u klopku.

- U redu, ako se njemu ništa ne dogodi - rekla sam.

- Bit će uhvaćen, a ne ubijen. Ponašat ćemo se prema njemu kao prema kakvoj gospođici pa ćemo ga zamijeniti za naše drugove. Zašto te taj čovjek toliko zanima?

- Ništa, tako... Upozoravam te da ga nećeš lako zateći nespremna, oboružan je i ima tjelohranitelje. Nije naivac.

- Pretpostavljam da ne vodi pratnju na ljubavni sastanak.

- Tražiš da odem u postelju s njim?

- Ne! Samo se dogovori s njim ondje gdje ćemo ti mi reći i zabavljaj ga. Mi ćemo odmah doći. To je čist posao, bez pucanja i buke.

- Morala bih steći njegovo povjerenje, a to nije moguće na prvom sastanku. Treba mi vremena.

- Mislim da ti se taj Rodriguez sviđa... Kladio bih se da bi rado otišla u postelju s njim - pokušao se našaliti Huberto Naranjo, ali je to zazvučalo grubo i usiljeno.

Nisam odgovarala, jer sam razmišljala kako bi zavođenje Rodrigueza bilo vrlo zanimljivo, premda nisam bila sigurna bih li zaista bila kadra predati ga neprijateljima ili bih ga, naprotiv, pokušala upozoriti. Baš kao što je tvrdila Mimi, ja nisam bila ideološki spremna za taj rat.

Nasmiješila sam se nehotice, i mislim da je taj potajni smiješak začas promijenio Hubertove planove, jer se odlučio za prvi projekt. Mimi je bila mišljenja da je to jednako samoubojstvu, znala je kakav je sistem nadzora: posjetitelja najave putem radija, a ako se radi o grupi oficira, kako je Naranjo zamislio prerušiti svoje ljude, direktor ih osobno dočekuje na vojnom aerodromu. Ni Papa ne bi mogao ući u kaznionicu bez provjere.

- Onda moramo drugovima doturiti oružje - rekao je Rogelio.

- Mora da si lud u glavu - narugala mu se Mimi.

- U moje vrijeme to bi bilo vrlo teško jer su svakoga pregledavali na ulasku i na izlasku, ali sad je nemoguće, imaju aparat koji detektira metale, pa bi oružje otkrili čak i da ga progutaš.

- Nema veze. Izvući ću ih odande kako bilo da bilo.

Nakon susreta u Zoološkom vrtu još se nekoliko puta sastao s nama na različitim mjestima, da utanačimo pojedinosti koje su, kako su se množile na popisu, samo dokazivale besmislenost pothvata. Ništa ga nije moglo odgovoriti. Pobjeda će pripasti najsmionijima, odgovarao je kad smo ga upozoravale na opasnosti. Ja sam nacrtala tvornicu uniformi, a Mimi kaznionicu, procijenile smo kretanje straža, naučile sve o rutinskim poslovima, a proučile smo čak i pravce vjetrova, svjetlost i temperaturu svakog sata u danu.

Mimu je u toku rada zarazilo Hubertovo oduševljenje, pa je smetnula s uma konačni cilj, zaboravila da treba osloboditi robijaše, i počela gledati na sve kao na salonsku zabavu. Zaneseno je crtala planove, pravila popise, zamišljala strategiju, stalno zapostavljajući moguće opasnosti, uvjerena u dnu duše da će sve ostati na namjerama i da nikad neće biti provedeno u djelo, kao i tolike druge stvari u dugačkoj povijesti naše nacije. Pothvat bijaše tako smion da je zasluživao uspješan završetak. Komandant Rogelio, sa šestoricom gerilaca, izabranih između najiskusnijih i najsmionijih, poći će logorovati s Indijancima u blizini kaznionice. Plemenski poglavica obećao je da će ih prevesti preko rijeke i provesti ih kroz prašumu, spreman na suradnju otkako je vojska jednom upala u njihovo selo i ostavila za sobom mnoštvo spaljenih koliba, zaklanih životinja i silovanih djevojaka. S robijašima će stupiti u kontakt pomoću nekolicine Indijanaca koji pomažu u zatvorskoj kuhinji. Ugovorenog dana uhićenici će morati biti spremni da razoružaju nekoliko čuvara i prokradu se do zatvorenog dvorišta iz kojeg će ih izvući Komandant Rogelio i njegovi ljudi. Najslabija točka zamisli, kao što je rekla i Mimi, a nije trebalo nikakva iskustva da se to uoči, bila je u tome - kako će gerilci izići iz strogo čuvanih ćelija?

Kad je Komandant Rogelio odredio utorak slijedećeg tjedna kao krajnji rok, ona ga je pogledala ispod dugačkih trepavica od bizonove dlake i u tom času prvi put shvatila da je stvar ozbiljna. Odluka takvih razmjera ne može se donositi nasumce, pa je izvadila karte, pokazala mu da presiječe lijevom rukom, razdijelila ih po redu ustanovljenu još u drevnoj egipatskoj civilizaciji i počela čitati poruku nadnaravnih sila, dok ju je on motrio uz sarkastičan izraz lica, mrmljajući da je zacijelo sišao s uma kad je uspjeh takva pothvata povjerio ovakvu stvorenju.

 - Neće biti u utorak, nego u subotu - odlučila je ona, otkrivši da Vrač stoji naglavce.

- Bit će kad ja kažem - odgovorio je, pokazujući time jasno što misli o tom buncanju.

- Ovdje izlazi subota, a ti nemaš pravo prkositi kartama.

- Utorak.

- Subotom poslijepodne polovica čuvara zabavlja se u kupleraju u Agua Santi, a druga polovica gleda baseball na televiziji. Bio je to odsudni argument u korist hiromantije.

I baš kad su raspravljali o tim opcijama, sjetih se Univerzalne tvari. Komandant Rogelio i Mimi digli su pogled s karata i zbunjeno me pogledali. I tako sam se i ne hoteći obrela kako mijesim hladni porculan u društvu šestorice gerilaca, u indijanskoj kolibici u blizini Turčinove kuće u kojoj sam provela najbolje mladenačke godine. Stigla sam u Agua Santu u rasklimanu automobilu s ukradenim tablicama, a vozio je Crni. Mjesto se nije baš promijenilo, glavna ulica bila je malo duža, bilo je nešto novih kuća, trgovina i televizijskih antena, ali su graja cvrčaka, neumoljiva podnevna sparina i mora od prašume koja je počinjala uz rub ceste bili jednaki. Uporni i strpljivi mještani podnosili su toplu zaparu i zub vremena gotovo odsječeni od ostalog svijeta zbog neumoljive vegetacije. U načelu nismo trebali zastajati u selu, naš cilj bio je indijanski zaselak na pol puta prema kaznionici, ali kad sam ugledala krovove pokrivene crijepom, ulice koje su blistale nakon zadnje kiše i žene kako sjede na kućnom pragu u pletenim stolicama, uspomene su navrle nezaustavljivom snagom, i ja sam preklinjala Crnoga da prođe ispred »Bisera Istoka« samo da ga vidim, ma i izdaleka. Mnogo je toga bilo oštećeno otkad sam otišla, toliki su umrli ili otišli bez pozdrava, pa sam mislila da se i trgovina neumitno pretvorila u fosil, da se rastopila od trošenja i hirovitosti nemara, začudilo me kad se pojavila preda mnom kao nekakvo neoštećeno priviđenje. Fasada je bila obnovljena, slova na natpisu nedavno prebojana, u izlogu bili izloženi poljoprivredni alati, prehrambeni proizvodi, aluminijsko posuđe i dvije elegantne lutke sa žutim vlasuljama. Sve je bilo tako novo da nisam mogla izdržati, pa sam izišla iz automobila da povirim unutra. Unutra su se također ponovili novom tezgom, ali vreće žita, role jeftinih tkanina i staklenke s bombonima bile su iste kao i prije.