Authors: Isabel Allende
- Kakve priče?
- Ljubavne, ratne, strava i užas, kakve god zaželiš.
- Fino! - uzviknula je Gospođa gledajući me dobrodušno.
-U svakom slučaju treba je malo urediti, Huberto, pogledaj joj lakte i koljena, koža joj je kao u pasanca. Morat ćeš se naučiti ponašati, djevojčice, i ne sjedi kao da voziš bicikl.
- Pusti te gluposti i nauči je čitati.
- Čitati? Zar hoćeš intelektualku?
Huberto je odluke donosio hitro i već je u toj dobi bio uvjeren da je njegova riječ zakon, pa je tutnuo ženi u ruku nekoliko novčanica, obećao da će često navraćati i otišao nabrajajući preporuke u ritmu oštrih udaraca potpeticama
- Da joj nisi bojila kosu, jer ćeš imati posla sa mnom, neka ne izlazi noću, stanje je zaguljeno otkad su ubili studente, svako jutro nađu ponekog mrtvaca, ne trpaj je u svoje poslove, imaj na umu da mi je kao rod odjeni je kao gospodičnu, ja sve plaćam, daj joj mlijeka, vele da se od njega deblja, ako me trebaš, ostavi mi poruku u kuglani kod Crnca i odmah ću doletjeti.
Čim je izišao, Gospođa se vratila smiješeći se čarobno, ispitivački me obišla dok sam ja upirala pogled u pod, zajapurena i omamljena, jer do tog trenutka nisam imala prilike napraviti inventuru vlastite beznačajnosti.
- Koliko ti je godina?
- Trinaest, ili tako nekako.
- Ne brini, nitko se ne rađa lijep, to se postiže radom i strpljenjem, ali vrijedi pokušati, jer ako uspiješ, riješeni su svi životni problemi.
- Ja bih radije naučila čitati...
- To su Naranjove gluposti! Ne brini za to. Muškarci su vrlo bahati, neprestano nude svoje mišljenje. Najbolje je da im u svemu povlađuješ, a radiš ono što ti padne na pamet.
Gospođa je živjela poput mjesečara, neprestano je branila stan od prirodnog svjetla debelim zastorima, a osvjetljavala ga tolikim žaruljicama u boji, te je na prvi pogled izgledao kao ulaz u cirkus. Pokazala mi je bujnu ukrasnu paprat po kutovima, svu od plastike, bar s različitim bocama i čašama, besprijekorno čistu kuhinju u kojoj nije bilo nijednog lonca, svoju spavaću sobu s okruglom posteljom na kojoj je ležala španjolska lutka odjevena kao plesačica flamenka. U kupaonici, prepunoj bočica s kozmetikom, visjeli su veliki ružičasti ručnici.
- Svući se.
- Hm?
- Skini odjeću. Ne boj se, samo ću te oprati - nasmijala se Gospođa.
Napunila je kadu, bacila u nju šaku soli koja je stvorila mirisnu pjenu, i ja uronih u nju, isprva stidljivo a zatim s uzdahom zadovoljstva. Kad sam već zadrijemala usred mirisa jasmina i mjehura od sapunice, pojavila se Gospođa i istrljala me oštrom rukavicom. Zatim mi je pomogla pri brisanju, utrljala mi borotalk pod pazuha i nekoliko kapi mirisa za vrat.
- Odjeni se. Prvo ćemo negdje nešto pojesti, a zatim ćemo u češljaonicu najavila je.
Prolaznici su se putem okretali da bolje pogledaju tu ženu, očarani njezinim izazovnim hodom i toreadorskim držanjem, presmionim čak i za ovo podneblje puno sjajnih boja i borbenih ženki. Zategla je opravu pokazujući brdašca i udoline, oko vrata i ruku caklio joj se nakit, put joj je bila bijela poput krede, a to se još uvijek dosta štovalo u tome dijelu grada, premda se među bogatašima već bila nametnula moda preplanule kože. Poslije objeda otišle smo do kozmetičarke, gdje je sve odjednom bilo prepuno Gospođina glasna pozdravljanja, nevinih osmijeha i samouvjerenosti veličanstvene hetere. Namještenice su bile vrlo uviđavne, kao s najboljim mušterijama, i izišle smo odanle sve radosne, ja s grivom kao u trubadura, a dama s leptirom od kornjačevine uhvaćenim u kovrče, ostavljajući za sobom mirisnu brazdu od pachulija i učvršćivača za kosu.
Kad je počela kupovina, natjerala me da probam sve što je bilo u trgovinama, sve osim hlača, jer je držala da je žena u muškoj odjeći jednako smiješna kao i muškarac u suknji. Na kraju mi je ona odabrala balerinke, široke oprave i rastezljive pojaseve, onakve kakve nose u filmovima. Najdivniji je bio grudnjačić po kojem su moje smiješne grudi plutale poput izgubljenih šljiva. Bilo je pet sati poslije podne kad smo bile gotove, a ja sam bila druga osoba, dugo sam se tražila u zrcalu, ali se nisam mogla naći, staklo mi je vraćalo sliku nekakva izgubljena miša. Navečer se vratio Melecio, Gospođin najbolji prijatelj.
- Što je to? - upitao je zgranut vidjevši me.
- Recimo, sestra Huberta Naranja, da ne idemo u pojedinosti.
- Da ne pomišljaš...?
- Ne, ostavio ju je tu da mi pravi društvo...
- Samo ti je to trebalo! Ali čas-dva kasnije već me posvojio i igrali smo se s lutkom i slušali ploče rock n'rolla, izuzetnog otkrića za mene, koja sam bila navikla na salsu, bolero i narodnjake s radija u kuhinji. Te sam večeri kušala rakiju sa sokom od ananasa i kolače s nadjevom. Osnovnu hranu u toj kući. Kasnije su Gospođa i Melecio otišli svako na svoj posao, a mene ostavili na okrugloj postelji, u zagrljaju španjolske lutke, uljuljanu ritmom rocka i uvjerenu da sam proživjela jedan od najsretnijih dana u životu. Melecio si je pincetom kidao dlake po licu, zatim se umivao vatom natopljenom u eter, i tako mu je koža postajala poput svile, uređivao si je ruke, dugačke i nježne, i svake se noći sto puta češljao; bio je visok i jakih kostiju, ali je imao tako nježne kretnje da se činilo da je krhak. Nikad nije govorio o svojoj obitelji, i Gospođa je mnogo godina kasnije, kad je bio u kaznionici Santa Maria, saznala odakle je. Otac mu je bio nekakav medvjed, doseljenik sa Sicilije, koji je, čim bi vidio sina sa sestrinom igračkom u ruci, stao udarati i urlati »Ricchio-ne! Pederasta! Mascalzone!« Majka je predano mijesila neizbježnu paštu, a znala se poput zvijeri ustobočiti ispred njega kad god ga je otac pokušao primorati da udara loptu, boksa, pije ili pak, kasnije, odlazi u javne kuće. Pokušala je nasamo sa sinom saznati nešto o njegovim osjećajima, ali Melecio je jedino znao reći da je on iznutra žensko i da se ne može navići na muški lik u kojem se osjeća kao u luđačkoj košulji. Nije im više rekao ni kasnije, ponavljao je uvijek isto dok su mu psihijatri mrvili mozak pitanjima; nisam peder nego žensko, moje je tijelo pogreška. I ništa drugo.
Otišao je od kuće čim je uspio uvjeriti mamu da bi bilo puno gore da ostane i umre od očeve ruke. Radio je svašta, na kraju je predavao talijanski u školi stranih jezika gdje su ga slabo plaćali, ali mu je odgovarala satnica. Jednom mjesečno nalazio se s majkom u parku, predavao joj kuvertu sa dvadeset posto svoje zarade kakva god bila i smirivao je lažima o navodnom studiju arhitekture. Oca nisu spominjali, a žena se nakon godinu dana počela odijevati kao udovica unatoč tome što je medvjed bio odlična zdravlja, jer ga je ona u svom srcu ubila. Melecio se neko vrijeme snalazio, ali rijetko je imao dosta novaca, a bilo je dana koje je preživio samo o kavi. U to je doba upoznao Gospođu i otad je započelo sretnije razdoblje. Rastao je u ozračju tragične opere pa je ton pučke komedije kod nove prijateljice bio kao melem na rane dobivene kod kuće, i uvijek iznova otvarane uvredama koje je morao trpjeti na ulici zbog svojih nježnih kretnja. Nisu bili ljubavnici. Seks je za nju bio samo glavni oslonac u poslu i u toj dobi nije htjela rasipati snagu na te stvari, a Melecio se užasavao intimnosti sa ženom. Od početka su razborito uspostavili odnos iz kojeg su isključili ljubomoru, svojevoljnu posesivnost, bezobrazluk i druge neprilike koje dolaze s tjelesnom ljubavlju. Ona je bila dvadeset godina starija od njega ali su unatoč toj razlici, ili baš zbog nje, vodili sjajno prijateljstvo.
- Čula sam za dobar posao. Bi li volio pjevati u baru? - predložila mu je Gospođa jednog dana.
- Ne znam.... nisam nikad pokušao.
- Nitko te neće prepoznati. Preobući ćeš se u žensko. To je kabare za transvestite, ali ne strahuj, to je pristojan svijet i dobro plaća, a posao je lak, vidjet ćeš...
- Znači, i ti misliš da sam ja jedan od tih!
- Nemoj se vrijeđati. To što ćeš ti ondje pjevati to ništa ne znači. To je posao kao i svaki drugi - odgovorila je Gospođa, koja je sa svojim solidnim osjećajem za praktično sve svodila na kućne mjere.
Uspjela je, uz stanovite poteškoće, prevesti Melecija preko prepreka vlastitih predrasuda i uvjeriti ga u prednosti ponude. U početku mu je ambijent bio odbojan ali je na premijeri otkrio da intimno nije samo žena, nego i glumica. U sebi je otkrio dotad neslućen glumački i glazbeni dar, pa je njegova točka, zamišljena kao zabava u pauzi, ispala najbolji dio predstave. Počeo je voditi dvostruki život, danju je bio trezveni profesor a noću čudovišno stvorenje prekriveno perjem i umjetnim dijamantima. Imovno mu je stanje cvjetalo, mogao je majci davati darove, iznajmiti pristojniju sobu, bolje jesti i bolje se odijevati. Mogao je biti sretan da ga nije obuzimala grozna nelagoda svaki put kad bi pomislio na vlastito spolovilo. Patio je promatrajući se gol u zrcalu ili pak uviđajući da, na svoju veliku žalost, funkcionira kao normalan muškarac. Stalno ga je mučila jedna te ista opsesija: zamišljao je kako sam sebe kastrira nožicama za uređenje vita, samo stegneš ručke i pljaf! onaj prokleti dodatak pada na pod poput kakva zakrvavljena gmaza. Smjestio se u iznajmljenu sobu u židovskom kvartu, na drugom kraju grada, ali je svakog poslijepodneva, prije odlaska na posao, odvajao vrijeme za posjet Gospođi. Stizao je predvečer, kad su na ulici počinjali paliti crvene, zelene i modre fenjere, a uličarke izlazile na prozore ili počinjale šetnju ulicama spremne za napad. Naslućivala sam njegov dolazak prije nego je pozvonio i jurila pred njega. Dizao me na ruke, nisi dobila ni grama od jučer, zar ti ovdje ne daju jesti? To je bio njegov uobičajeni pozdrav, a zatim bi mu se, kao čarolijom, u njegovoj ruci našao kakav slatkiš. Volio je modernu glazbu, ali publika je tražila od njega romantične pjesme na francuskom ili engleskom. Satima ih je učio da bi mu repertoar uvijek bio svjež, a usput je učio i mene. Ja sam ih pamtila a da nisam razumijevala nijedne riječi, jer nije bilo ni »this pencil is red« ni »is this pencil blue«, ni bilo koja druga rečenica iz tečaja engleskog za početnike koji sam pratila na radiju. Zabavljali smo se dječjim igrama kojih se nijedno od nas nije imalo prilike zasititi u djetinjstvu, pravili smo kućice za španjolsku lutku, trčkarali, pjevali talijanske napjeve, plesali. Voljela sam ga gledati dok se maže ili dok prišiva perlice na živopisnu odjeću za kabare.
Gospođa je još u mladosti preispitala vlastite mogućnosti i zaključila da nema strpljenja zarađivati za život na čestit način. Tako je počela kao specijalistica za stručnu masažu, u početku čak uspješno, jer takvih novosti ranije nije bilo u ovim krajevima, ali s demografskim rastom i nekontroliranim useljavanjem pojavila se nelojalna konkurencija. Azijatkinje su donijele nenadmašne tisućljetne tehnike, a Portugalke su spuštale cijene do nevjerojatnog. To je Gospođu udaljilo od te ceremoniozne vještine, jer nije bila spremna na akrobacije a jeftino ne bi dala ni vlastitom mužu da ga je imala. Svaka bi se druga pomirila s tim da se bavi svojim poslom na stari način, ali ona je bila poduzetna i maštovita. Izmislila je neobične igračke kojima je mislila osvojiti tržište, ali nije našla nikoga tko bi bio spreman da je financira. Tu su ideju kao i mnoge drage - zbog nedostatka komercijalnog duha u zemlji preoteli Amerikanci, koji danas posjeduju patent i prodaju svoje modele po cijelom svijetu. Teleskopski penis s ručicom, prst na baterije i nepogrešive grudi s bradavicama od karamela bili su njezine zamisli, i da joj plaćaju autorska prava na koja ima svako pravo, bila bi milijunašica. Po tome je bila daleko ispred svog vremena, tada nitko nije mislio da takva pomagala mogu imati masovnu uporabu a proizvodnja elaboriranih primjeraka za specijalnu klijentelu nije se činila isplativom. Nije uspjela dobiti ni bankovni zajam da otvori vlastitu tvornicu. Zaslijepljena naftnim bogatstvom, vlada nije marila za netradicionalne industrijske grane. Ali, Gospođa nije očajavala zbog tog neuspjeha. Napravila je katalog svojih djevojaka, ukoričila ga u samt sljezove boje i diskretno ga poslala svim najvišim predstavnicima vlasti. Ubrzo je primila prvu narudžbu za gozbu na Sireni, privatnom otoku kojeg nema ni na jednoj pomorskoj karti, zaštićenu koraljnim grebenima i morskim psima, na koji se stiže isključivo malim avionima.
Kad je prošlo početno oduševljenje, odmjerila je veličinu svoje odgovornosti u poslu i počela razmišljati kako bi najbolje zadovoljila tako probranu klijentelu. Tog joj je časa, kako mi je puno godina kasnije rekao Melecio, oko zapelo za nas, dok smo preko cijelog salona bacali novčiće na španjolsku lutku, posjednutu u suprotnom uglu, ali tako da joj se novac zadrži u točkastoj suknji. Dok nas je gledala, njen stvaralački um razmatrao je različite mogućnosti i konačno se dosjetila da lutku zamijeni jednom od djevojaka. Prisjetila se drugih dječjih igara i svakoj je dodala kakvu bludnu nijansu, pretvarajući je tako u neobičnu zabavu za uzvanike. Nakon toga radila je samo za bankare, magnate i vladinu vrhušku, koja je te usluge plaćala iz fondova za javne djelatnosti.
- Najbolje je u ovoj zemlji to što je od korupcije svima dobro, uzdisala je oduševljeno. Namještenice je držala vrlo strogo. Nije ih regrutirala prijevarama poput uličnih makroa, govorila im je otvoreno, da ne bi bilo nesporazuma i da ih u početku liši nedoumica. Ako bi je koja od njih izdala, bilo zbog bolesti, korote ili kakve neodredive katastrofe, odmah ju je otpisivala. Radite sa zanosom, cure, mi radimo za veliku gospodu, poslu treba dati duh tajanstvenosti, tako je govorila. Naplaćivala je više od mjesnih konkurentica, jer se osvjedočila da se u jeftinim vrludanjima ne uživa, i da ne ostaju u sjećanju. Jednom je prilikom jedan gardijski pukovnik, pošto je proveo noć s jednom od žena, vidjevši račun, izvadio službeni revolver i zaprijetio joj da će je zatvoriti. Gospođa se nije uzrujala. Nije prošlo ni mjesec dana, a isti je taj časnik nazvao i zatražio tri dame spremne da ugode nekim stranim gostima, a ona mu je ljubazno odgovorila da pozove vlastitu ženu, majku i baku ako želi jebati besplatno. Dva sata kasnije pojavio se ordonanc s čekom i staklenom kutijom sa tri ljubičaste orhideje, koje na jeziku cvijeća, po Meleciovu tumačenju, označavaju tri vrhovne ženske draži, premda to klijent možda i nije znao, nego ih je izabrao zbog raskošne ambalaže. Prisluškujući razgovore tih žena naučila sam u nekoliko tjedana ono što mnoge osobe uče cijelog života. Zaokupljena poboljšanjem kvalitete usluga svoje tvrtke, Gospođa je kupovala francuske knjige koje joj je krišom dobavljao slijepac na kiosku; sumnjam, unatoč tome, da je od knjiga velika korist, jer su se djevojke žalile da kad dođu do gaća, gospoda obično potegnu nekoliko puta i ponavljaju uvijek isto, tako da od sveg tog učenja nema nikakve koristi. Kad bih ostajala sama u stanu, pentrala bih se na kakav stolac i vadila zabranjene knjige iz njihova skrovišta. Bile su nevjerojatne. Premda ih nisam mogla čitati, ilustracije su bile dovoljne da mi usade misli koje su, sigurna sam, sezale onkraj anatomskih mogućnosti.