Authors: Isabel Allende
Dugo su nepomično stajali, a onda je komandant uzeo lopatu i dao je gradonačelniku. Vojnici su razdijelili oruđe ostalima.
- Počnite kopati - rekao je oficir mirno, gotovo šaptom.
Katharinu i malu djecu smjestili su ispod vješala dok su drugi radili. Rolf je ostao s Jochenom. Tlo je bilo tvrdo, šljunak se primao za prste i ulazio pod nokte, ali Rolf nije sustao, radio je pognut, s kosom preko lica, i sramotom koja će ga poput more pratiti do kraja života. Nije nijednom digao glavu. Oko sebe nije čuo ništa osim lupe čelika o zemlju, teškog disanja, i pokojeg ženskog jecaja. Bila je već noć kad su iskopali rake. Rolf je primijetio da su na stražarnicama upalili reflektore i da je noć postala jasna. Ruski je oficir naredio da mještani, u paru, donose tijela. Dječak je obrisao ruke tarući ih o hlače, obrisao znojno čelo i pošao s bratom Jochenom prema onome što ih je čekalo. Majka ih je pokušala zaustaviti promuklim uzvikom, ali dječaci su otišli, sagnuli se i uhvatili za gležnjeve i članke jedan leš, gol, ćelav, kost i koža, lagan, hladan i suh poput porculana. Lako su ga podigli i, krenuli prema grobnicama iskopanima nasred dvorišta, kao prikovani uz tu krutu spodobu. Teret se lagano zanjihao i glava je pala natrag. Rolf se okrenuo da pogleda majku, vidio je da se presavila i da povraća, i htio ju je podragati, ali su mu ruke bile pune.
Zakapanje mrtvaca bilo je gotovo tek poslije pol noći. Napunili su rake i zatrpali ih zemljom, ali se nisu odmah vraćali. Vojnici su ih natjerali da prođu kroz barake, da uđu u plinske komore, pregledaju peći i prođu ispod vješala. Nitko se nije usuđivao moliti za mrtve. Bijaše im je jasno da će od tog trenutka nastojati zaboraviti, iščupati iz duše tu strahotu, odlučiti da je nikad ne spomenu u nadi da će je život moći izbrisati.
Konačno su se iscrpljeni odvukli kućama. Rolf Carle je išao zadnji, hodao kao između dva reda kostura, posve jednakih u toj pustoši. Tjedan dana kasnije pojavio se Lukas Carle, koga sin Rolf nije prepoznao jer nije ni znao za sebe kad je ovaj otišao na frontu, a čovjek koji je te noći nenadano ušao u kuhinju nije bio nimalo sličan liku na fotografiji iznad kamina. U toku godina koje je proveo bez oca Rolf mu je pridao dimenzije junaka, odjenuo mu pilotsku uniformu a prsa prekrio odličjima, pretvorivši ga tako u ohola i hrabra vojnika u čizmama tako ulaštenim da se dijete moglo gledati u njih kao u zrcalo. Taj lik nije imao nikakve veze s osobom koja se odjednom pojavila u njegovu životu, pa se nije ni potrudio da ga pozdravi, pomislivši da je prosjak. Čovjek na slici imao je njegovan brk i hladne stroge oči boje olova, poput zimskih oblaka. Čovjek koji je upao u kuhinju bio je odjeven u prevelike hlače vezane uzetom u struku i poderanu kabanicu, oko vrata mu prljav rubac, a umjesto u sjajnim čizmama noge mu bijahu umotane u krpe. Bio je onizak, neobrijan, neravnomjerno potšišane četinjaste kose. Ne, Rolf toga nije poznavao. Zato su ga se drugi u obitelji izvrsno sjećali.
Ugledavši ga, majka je pokrila usta rukom, Jochen je ustao i pritom srušio stolac kako je brzo ustuknuo, a Katharinaje potrčala pod stol, što dugo nije radila, ali je nagonski pamtila. Lukas Carle nije se vratio od želje za domom jer nikad nije ni osjećao pripadnost tom mjestu kao ni bilo kojem drugom, nego zato što je bio gladan i očajan, i radije se izložio opasnosti da padne u ruke omrznutim pobjednicima nego da luta po poljima. Nije mogao izdržati. Dezertirao je i morao se skrivati danju, a kretati noću. Dokopao se osobne karte nekoga poginulog vojnika i odlučio promijeniti ime i prošlost, ali je ubrzo shvatio da na tom golemom razrušenom kontinentu nije bilo mjesta za nj. Malo ga je privlačilo sjećanje na mjestance i zgodne kućice, vrtove, vinograde i školu u kojoj je radio tolike godine, ali nije imao drugog izbora. Za vrijeme rata dobio je nekoliko širita, ne zbog junaštva nego zbog iskazane okrutnosti. Nije više bio onaj isti jer je dopro do gliba na dnu vlastite duše i znao je što je kadar izdržati. Pošto je upoznao krajnosti i prekoračio granice zloće i zadovoljstva, povratak na staro, poučavanje balavurdije u nekakvu razredu činilo mu se kao mirenje s beznačajnošću sudbine. Držao je da je muškarac stvoren za rat, povijest pokazuje da se do napretka ne može bez nasilja, stisnite zube i trpite, zažmirite i jurišajte, jesmo li vojnici ili nismo. Ni silne patnje nisu stvorile u njemu čežnju za mirom, nego je, naprotiv, gajio uvjerenje da samo barut i krv mogu čovjeka osposobiti da lađu ugrožena čovječanstva odvede u pravu luku, a da slabe i beskorisne prepusti valovima, u skladu s neumoljivim prirodnim zakonima.
- Što je? Zar niste zadovoljni što me vidite? - rekao je zatvarajući vrata za sobom. Duga odsutnost nije nimalo smanjila njegovu sposobnost da prestravi ukućane. Jochen je pokušao zaustiti, ali riječi su mu se zakočile u grlu i uspio je ispustiti samo nekakav grleni zvuk i stati pred brata da ga zaštiti od neke neodređene opasnosti. Čim se prenula, gospođa Carle otišla je do škrinje, uzela dugački bijeli stolnjak i prekrila stol da otac ne vidi Katharinu i da tako možda zaboravi da postoji.
Lukas Carle je brzim pogledom ponovo osvojio kuću i preuzeo upravu nad obitelji. Žena mu se učinila jednako glupom kao i prije, a strah u očima i čvrstina stražnjice bili su isti; Jochen se pretvorio u tako visoka i jedra mladića da nikako nije shvaćao kako se spasio regrutiranja u dječačke regimente; Rolfa gotovo nije ni poznao, ali je u trenutku shvatio da je dječačić odrastao uz majčine skute i da ga treba dobro prodrmati kako bi izgubio onaj izgled maminog sinčića. Napravit će on od njega muškarca.
-Jochen, pripremi toplu vodu da se operem. Ima li u ovoj kući išta za jelo? A ti si sigurno Rolf... Priđi i daj ocu ruku. Jesi li me čuo? Dođi ovamo!
Rolfov se život te noći potpuno izmijenio. Unatoč ratu i neimaštini, još nije znao za strah. Strahu ga je naučio Lukas Carle. Dječak nije mirno spavao još godinama poslije toga, sve dok oca nisu našli kako se klati na grani u šumi. Ruski vojnici koji su okupirali selo bili su grubi, siromašni i osjećajni. Popodne su običavali sjediti oko vatre s oružjem i bojnom opremom i pjevati svoje pjesme, a kad bi se zrak zasitio riječima iz mekanih regionalnih dijalekata, neki su od njih čeznutljivo plakali. Ponekad su se opijali i svađali, ili su plesali do besvijesti. Seljani su ih izbjegavali, ali bilo je djevojaka koje su odlazile do logora same i nudile im se bez riječi i gledajući ustranu, u zamjenu za koji zalogaj. Uvijek su ponešto dobivale, unatoč tome što su pobjednici gladovali baš kao i pobijeđeni. I djeca su prilazila i gledala ih, očarana njihovim jezikom, vojničkim spravama, čudnim običajima i osobito jednim narednikom lica izbrazdana dubokim ožiljcima, koji ih je zabavljao trikovima sa četiri noža. Rolf mu je prilazio bliže nego drugi unatoč strogoj majčinoj zabrani, pa je ubrzo počeo sjediti kraj narednika, pokušavajući razumjeti njegov jezik i vježbajući bacanje noževa. Rusi su u roku od nekoliko dana otkrili kolaboracioniste i sakrivene dezertere i počeli su prijeki sudovi vrlo brzi jer nije bilo vremena za formalnosti a nije bilo ni puno publike, jer su ljudi bili iscrpljeni i više nisu htjeli slušati optužbe.
Ipak, kad je došao red na Lukasa Carlea, Jochen i Rolf tiho su ušli i smjestili se u dnu dvorane. Optuženi se nije kajao za počinjeno i samo je u svoju korist istaknuo da je izvršavao naredbe nadređenih, jer nije ni otišao u rat da bi pokazivao obzir nego da pobijedi. Narednik-žongler primijetio je da je Rolf u dvorani, sažalio se nad njim i htio ga izvesti, ali je Rolf ostao, miran i odlučan da sluša do kraja. Bilo bi mu teško objasniti tome čovjeku da nije blijed jer suosjeća s ocem, nego zato što se potajno nada da će dokazi biti dovoljni da oca odvedu pred streljački vod. Kad je osuđen na šest mjeseci prisilnog rada u ukrajinskim rudnicima, Jochen i Rolf pomislili su da je kazna preblaga i potajno su molili da Lukas Carle umre tamo daleko i da se nikad ne vrati.
Uspostavom mira nisu prestale nevolje: hrana je otprije bila glavna briga a tako je i ostalo. Jochen je jedva znao tečno čitati, ali je bio jak i uporan, i kad je otac otišao a barut uništio polja, on je namicao za obitelj sječom drva, prodajom divljih murvi i gljiva, lovom na zečeve, lisice i jarebice. Rolf se ubrzo počeo baviti bratovim zanatima i naučio se, poput njega, sitnim lupeštvima po okolnim selima, uvijek skrivećki od majke, koja se i u najgoroj oskudici držala kao da je rat nekakva daleka, tuđa mora s kojom ona nije imala nikakve veze, i nije ni trenutka prestala tuviti djeci u glavu načela vlastitog moralnog ponašanja. Dječak se toliko naviknuo na osjećaj praznine u crijevima da je još dugo, kad su tržnice već bile prepune svega i kad su na svakom uglu prodavali pržene krumpiriće, karamele i kobasice, i dalje maštao o starom kruhu sakrivenu u rupi pod daskama ispod njegove postelje.
Gospođa Carle uspjela je zadržati mir u duši i vjeru u Boga do dana kad se njezin muž vratio iz Ukrajine i konačno ostao kod kuće. Tog trenutka hrabrost ju je napustila. Kao da je ušla u se, okrenula se prema svojoj nutrini, neprestano razgovarajući sama sa sobom. Konačno ju je paralizirao vječiti strah od muža, nije mogla pokazati svoju mržnju prema njemu i to bijaše njen poraz. I dalje je nadasve revno obavljala svoje dužnosti, radila od zore do mraka, brinula se za Katharinu i služila ostale ukućane, ali se više nije ni smijala ni govorila niti je ikad više otišla u crkvu, jer nije htjela ponovno kleknuti pred tog nemilosrdnog Boga koji nije uslišao njenu pravednu molbu da Lukasa Carlea pošalje u pakao.
Pokušavala je braniti Jochena i Rolfa od očevih ispada. Vika, udarci i tuča činili joj se prirodnima, i prestala se uzbuđivati zbog njih. Sjedala je kraj prozora i bludila pogledom, bježeći tako u prošlost u kojoj muža nije bilo a ona je bila još djevojčica koju nevolje još nisu dotakle. Carle je zastupao teoriju da se ljudska bića dijele na čekiće i nakovnje, da se jedni rađaju da udaraju, a drugi da budu udarani. Razumije se, želio je da njegovi sinovi budu čekići. Nije im povlađivao ni u kakvim slabostima, osobito ne Jochenu, na kome je ispitivao svoj obrazovni sustav. Bjesnio je kad bi dječak pri odgovoru mucao jače nego obično ili pak kad bi grizao nokte. Jochen je, očajan, noću izmišljao različite načine kako bi jednom zauvijek prekinuo to mučenje, ali čim bi svanulo, sjetio bi se stvarnosti, pognuo glavu i slušao oca ne usuđujući se protusloviti, premda je bio dvadeset centimetara viši od njega i jak kao tegleći konj.
Ta je pokornost trajala do jedne zimske noći kad je otac odlučio upotrijebiti crvene cipele. Dječaci su već bili dovoljno odrasli da pogode što znači onaj nesnosni pritisak u zraku, ona napetost u pogledu, ona tišina prepuna znamenja. Carle je, kao i obično, naredio djeci da ih ostave nasamo, da povedu Katharinu u svoju sobu i da nipošto ne izlaze. Prije nego što su izišli, Jochen i Rolf su uspjeli nazrijeti užas u majčinim očima i primijetiti da drhti. Ubrzo su, ležeći ukočeni u posteljama, začuli treštanje glasno navijena gramofona.
- Idem vidjeti što to radi mami - odlučio je Rolf kad više nije mogao izdržati vlastito uvjerenje da se na drugom kraju hodnika ponavlja mora koja je oduvijek postojala u toj kući.
- Ti se ne miči. Idem ja, ja sam najstariji - odgovorio je Jochen.
I umjesto da se uvuče pod pokrivače kako je radio sveg života, ustao je, potpuno priseban, navukao hlače, kabanicu, vunenu kapu i čizme za snijeg. Obukao se odmjerenim pokretima i zatim izišao, prošao kroz hodnik i pokušao otvoriti vrata primaće sobe, ali je reza bila navučena. Podigao je nogu i jednim sigurnim udarcem razbio okove, smireno kao što je postavljao zamke ili cijepao drva. Rolf je pošao za bratom bosonog i u pidžami, a kad su se vrata otvorila, vidio je majku kako paradira posve gola u nekakvim besmislenim crvenim cipelama s visokom potpeticom. Lukas Carle, bijesan, viknuo im je da odmah odu, ali je Jochen krenuo naprijed, prošao pored stola, odmaknuo od sebe ženu koja ga je htjela zaustaviti i približio se muškarcu tako odlučno da je ovaj nesigurno, ustuknuo. Jochenovaje šaka pogodila oca u lice poput čekića, i on je poletio prema ormaru za posuđe, koji se srušio uza štropot razbijenih tanjura i rascopanih dasaka. Rolf je pogledao nepomično tijelo na podu, uhvatio zraka, otišao u svoju sobu, uzeo pokrivač i vratio se da ogrne majku.
- Zbogom, mama - rekao je Jochens izlaznih vrata, ne usuđujući se pogledati je.
- Zbogom, sinko moj - promrmljala je ona, mirnija jer će barem jedno od djece biti na sigurnu.
Sutradan je Rolf zavrnuo nogavice bratovih dugačkih hlača i navukao ih da odvede oca u bolnicu, da mu ondje ponovno uglave vilicu. Tjednima nije mogao govoriti a tekućinu su mu davali na kapaljku. Odlaskom starijeg sina gospođa Carle sasvim se predala zlohoti, i Rolf se morao sam suprotstavljati tom omrznutom i zastrašujućem čovjeku. Katharinin pogled bio je kao u vjeverice: nije bila opterećena nikakvim sjećanjem. Bila je kadra sama jesti, dati do znanja da mora na zahod, te pobjeći pod stol kad bi došao otac, i to je bilo sve. Rolf joj je skupljao sitne dragocjenosti: gundevalja, glatki kamen, orah koji je pažljivo čistio da izvuče iz njega plod. Ona ga je nagrađivala potpunom odanošću. Čekala ga je po cio dan, a kad bi čula njegove korake i između nogu od stolaca vidjela njegovo pognuto lice, kriknula bi poput galeba. Satima je sjedila pod velikim grubim stolom, nepomična, skrivajući se, sve dok otac ne bi otišao ili legao i dok je netko ne bi izvukao. Navikla na život u svome skloništu, budno je motrila korake kako joj prilaze ili odlaze. Katkad ne bi izlazila premda je opasnost minula, i tada joj je majka pružala kratku metlu a Rolf uzimao pokrivač i podvlačio se k njoj pod stol da ondje, skvrčeni, skupa prenoće. Kad je Lukas Carle sjedao za stol, nogama je doticao djecu, nijemu, tihu, s rukom u ruci, odvojenu od svijeta u tome skloništu u koje su zvukovi, mirisi i tuđa prisutnost stizali prigušeni kao da dolaze kroz vodu.
Brat i sestra toliko su vremena proveli ondje da je Rolf Carle pamtio mliječnu svjetlost ispod stolnjaka kasnije, na drugom kraju svijeta, pa se jednog jutra probudio plačući pod mrežom protiv komaraca, pod kojom je spavao pokraj svoje dragane.
Jednog Božića, kad mi je bilo oko šest godina, majka je progutala pileću kost. Neutaživa žeđ za spoznajama nije Profesoru ostavljala vremena za božičnu kao ni za koju drugu svečanost, ali je njegova služinčad svake godine slavila Badnju večer. U kuhinji su postavljali jaslice s grubim glinenim figuricama, pjevali božične pjesmice i svatko mi je nešto darovao. Nekoliko dana ranije počinjali su spremati prave domaće specijalitete koje su nekoć izmislili robovi. U kolonijalna vremena imućne obitelji okupljale su se 24. prosinca oko gostinskog stola. Ostaci gospodske gozbe išli su na služinsku trpezu, a služinčad je sve to rezala na komadiće, dodavala tijesto od kukuruznog brašna i tu smjesu umotanu u bananinu koru kuhala i kuhala u kotlu, a jelo bijaše tako ukusno da je naputak preživio stoljeća i koristi se redovito, premda više nije bilo ostataka od gospodskih večera, a svaki je od sastojaka trebalo posebno kuhati u iscrpljujućoj proceduri.
Sluge Profesora Jonesa u stražnjem su dvorištu gojili kokoši, purane i prase, koje su cijele godine tovili za tu jednu jedinu priliku za zabavu i žderačinu. Tjedan dana prije perad su kljukali orasima i gutljajima ruma, a prase su tjerali da loče litre mlijeka s tamnim šećerom i mirodijama, da mu meso bude mekše za kuhanje. Dok su žene dimile lišće i pripremale lonce i žeravicu, muškarci su ubijali životinje u orgiji krvi, perja i prasećeg cviljenja, sve dok se svi nisu opili vinom i smrću, nakušali se komada mesa, napili se guste juhe ukuhane od svih tih jestvina i dosita se napjevali pjesama Malom Isusu, dok je u drugom krilu palače Profesor živio kao i svaki drugi dan, i ne primjećujući da je Božić.
Kobna kost pritajila se u tijestu, i moja ju je majka osjetila tek kad joj se zabila u grlo. Nakon nekoliko sati počela je pljuvati krv, a tri dana kasnije se ugasila jednako kako je i živjela, bez prenemaganja. Ja sam u tom trenutku bila kraj nje i neću ga nikada zaboraviti, jer sam se otad morala dosta truditi da mi se ona ne izgubi među svim ostalim sjenama među koje odlaze svi nejasni duhovi. Umrla je bez straha, da me ne preplaši. Možda je pileća kost rastrgala nešto vrlo važno u njoj pa je iskrvarila unutra, to ne znam. Kad je shvatila da je život napušta, zatvorila se sa mnom u našu dvorišnu sobu, da do kraja ostanemo skupa. Vrlo polako, ne požurujući smrt, oprala se vodom i sapunom da odstrani miris mošusa koji joj je smetao, počešljala dugačku pletenicu, odjenula bijelu podsuknju koju je sašila u vrijeme popodnevnog odmora i legla na istu strunjaču na kojoj me začela s otrovanim Indijancem.
Premda u tom času nisam razumjela značenje tog obreda, motrila sam je tako pažljivo da još uvijek pamtim svaku njenu kretnju.
- Smrt ne postoji, dijete. Ljudi umru tek onda kad ih svi zaborave -objasnila mi je majka malo prije no što je otišla.
- Ako me uspiješ zapamtiti, uvijek ću biti s tobom.
- Sjećat ću te se - obećala sam joj.
- Sad zovni kumu.
Otišla sam po kuharicu, krupnu mulatkinju koja je pomagala pri mojem rođenju i držala me pred križem kad je došao čas za to.
- Čuvajte moju djevojčicu, kumo. Ostavljam je vama na brigu - zamolila ju je moja majka, brišući diskretno krvavi curak s brade.
Zatim me uhvatila za ruku i počela mi očima govoriti koliko me voli, sve dok joj se pogled nije pretvorio u maglu a život se bešumno otkvačio od nje. Nekoliko trenutaka činilo se da nešto prozračno lebdi u nepomičnom zraku u sobi, osvjetljuje ga modrim sjajem i udiše mu miris mošusa, ali sve je u mah postalo svakodnevno, zrak je bio samo zrak, svjetlost je opet bila žuta, a miris samo obični, svakodnevni miris. Uhvatila sam njeno lice rukama i pomaknula ga zovući je mama, mama, gurnuta u ponor te nove tišine koja se smjestila između nas dviju.
- Svi moraju umrijeti, nije to ništa posebno - rekla mije Kuma režući sa tri poteza majčinu kosu u namjeri da je proda vlasuljaru.
- Odnijet ćemo je odavde prije nego gazda primijeti jer će me primorati da je odnesem u laboratorij.
Pokupila sam tu dugačku pletenicu, ovila je oko vrata, zaburila glavu među koljena i šćućurila se u kut, ne plačući, jer još uvijek nisam shvaćala koliko sam izgubila. Provela sam tako sate, možda cijelu noć, sve dok nisu ušla dva čovjeka, uvila tijelo u jedini pokrivač s postelje i odnijeli ga bez riječi. Tad je nemilosrdni muk zaposjeo sav prostor oko mene.
Kuma je došla po mene pošto su otišla skromna pogrebnička kola. Morala je zapaliti šibicu da bi me vidjela, jer je u sobi bilo tamno, žarulja je u svjetiljci pregorjela, a zora kao da je zastala na pragu. Našla me šćućurenu na podu poput sićušna zavežljaja, i dvaput me zazvala imenom i prezimenom, da mi povrati osjećaj za stvarnost: Eva Luna, Eva Luna. Pri kolebljivu plamičku spazila sam njena velika stopala u nanulama i kružnicu ruba njene pamučne haljine, a dignuvši pogled, i njezine vlažne oči. Nasmiješila se tek kad se nesigurni plamičak šibice počeo gasiti; zatim sam osjetila kako se u tami sagiba, uzima me onim čvrstim rukama, smješta u krilo i počinje ljuljati, gučući neku nježnu afričku tužbalicu da me uspava.
- Da si muško, išla bi u školu a poslije bi učila za advokata da mi osiguraš kruh u starosti. Fiškali najbolje zarađuju, oni znaju zamrsiti stvari. Što je gore, to je njima bolje -govorila je Kuma.
Tvrdila je da je bolje biti muško, jer i najbjedniji muškarac može zapovijedati bar vlastitoj ženi, a puno godina kasnije uvjerila sam se da je možda u pravu, premda ni dan-danas ne mogu samu sebe zamisliti u muškom tijelu, dlakava lica, u napasti da zapovijedam, i s nečim nepredvidljivim ispod pupka, s čime, da budem iskrena, baš i ne znam što bih.
Moja Kuma bijaše mi privržena na svoj način, pa ako mi to nije uspjela pokazati, razlog je u tome što je držala da me mora odgajati strogo i zato što je rano izgubila pamet. U to doba nije izgledala tako propalo kao danas; bila je to drska crnkinja izdašnih grudi, debela struka i bogatih bokova, kao stol u suknji. Muškarci su se za njom okretali, na ulici i prostački joj laskali, pokušavali je uštipnuti a ona nije izmicala guzice, nego je naplaćivala dobrim udarcem torbicom, a što bi ti prostačino crna, i smijala se da pokaže zlatni zub.
Svake večeri kupala se stojeći u koritu, polijevajući se vodom iz vrča i trljajući nasapunanom krpom; mijenjala je bluzu dvaput na dan, škropila se ružinom vodicom, prala kosu u jajetu a zube u soli da budu sjajni. Imala je jak i slatkast miris koji nije mogla ublažiti ni ražina vodica ni sapun, miris koji mi se jako sviđao jer me podsjećao na rižu na mlijeku. Pomagala sam joj pri kupanju polijevajući je vodom po leđima, zanesena tim tamnim tijelom, ljubičastim bradavicama, sjenkom od rudlavih dlačica na stidnoj kosti, guzicom mekanom poput kožnog naslonjača podstavljenog vatom u kojem je venuo Profesor Jones. Milovala se krpom i smiješila, ponosna na bogatstvo svoje puti. Koračala je izazovno, dražesno, vrlo uspravno, u skladu s ritmom neke tajne glazbe koju je nosila u sebi. Sve ostalo u njoj, čak smijeh i plač, bijaše grubo. Ljutila se bez povoda i mlatarala rukama po zraku, i ako je koja od tih letećih pljusaka slučajno sletjela na mene, bilo mi je kao da me pogodilo iz topa. Tako mi je jednom nehotice razmrskala uho.
Unatoč mumijama za koje baš nikad nije pokazivala sklonosti, godinama je služila doktoru kao kuharica, za bijednu plaću koju je najviše trošila na cigarete i rum. Brinula se o meni jer je to držala svojom dužnošću, svetijom od krvne veze, ne oprašta se zapuštanje vlastitog kumčeta, to je gore nego ostaviti vlastito dijete, moje je da te odgojim da budeš dobra, čista i radina, jer će me na Sudnji dan pitati za to. Moja majka nije vjerovala u urođene grijehe i zato nije držala da me treba krstiti, ali kumi nisam mogla umaći. U redu, kumo, radite kako vam je drago, ali nemojte maloj mijenjati ime koje sam joj izabrala. Konačno je pristala na Consuelo. Mulatkinja nije tri mjeseca pušila ni pila da bi uštedjela, i tog mi je znamenitog dana kupila haljinu od organdija boje jagode, provukla vrpcu kroz onih nekoliko dlaka što su mi krunile glavu, poškropila me svojom ružinom vodicom i na rukama odnijela u crkvu.
Imam fotografiju sa Krštenja, izgledam kao šareni rođendanski dar. Budući da je sav novac potrošila, platila je za obred jednokratnim čišćenjem cijele crkve, od pranja podova do čišćenja uresa i vošćenja drvenih klupa. Zato je krštenje bilo svečano i kićeno, kao za bogatunsko dijete.
- Da nije mene, još bi bila nekrst. Nevini koji umru bez sakramenata idu u limb, a odande nema povratka -uvijek me podsjećala moja Kuma.
- Svaka druga na mome mjestu bila bi te prodala. Djevojčice svijetlih očiju lako je smjestiti, kažu da ih gringosi kupuju i vode u svoju zemlju, ali ja sam tvojoj majci dala obećanje, pa ako ga ne ispunim, skuhat će me u paklenom kotlu. Granice između dobra i zla bile su vrlo određene, i bila je spremna batinama spriječiti moj dodir s grijehom, jer je tu metodu, kojom su i nju odgojili, jedinu poznavala. Misao da igra i nježnost koriste djeci moderno je otkriće, koje njoj nikada ne bi palo na pamet. Pokušala me naučiti da radim brzo, ne gubeći vrijeme na sanjarije, smetala joj je moja rastresenost i sporost, tražila je da jurim čim primim zapovijed. Glava ti je puna dima, a listovi pijeska, govorila je trljajući mi noge emulzijom Scott, jeftinim ali vrlo cijenjenim tonikom dobivenim od ulja bakalarove jetre, koji su reklamirali kao kamen mudrosti među sredstvima za jačanje organizma.
Kumin je mozak bio malo načet od ruma. Vjerovala je u sve katoličke i afričke svece, i u još neke koje je sama izmislila. U sobi je imala oltarić pred kojim su uza svetu vodicu stajali fetiši voodooa, slika njena pokojnog oca i poprsje za koje je mislila da predstavlja Svetog Kristofa, a ja sam poslije otkrila da je to bio Beethoven, ali joj nikad nisam odala da je u zabludi jer je on bio najveći čudotvorac na njezinu oltaru. Uvijek je prisno razgovarala sa svojim božanstvima i običnim riječima molila ih sitne usluge, a kasnije, kad se navikla na telefon, zvala ih je na nebo, a zujanje u slušalici tumačila kao paraboličan odgovor božanskih sugovornika. Tako je primala i naredbe od nebeskog dvora za i najbeznačajnije stvari. Bila je odana Svetome Benitu, zgodnom svecu i veseljaku komu žene nisu dale mira, pa se uvukao u dim iznad ognjišta da bi počađavio poput ugarka i tek tada je mogao mirno obožavati Boga i činiti čuda, slobodan od pohotnica koje su mu se vješale za mantiju. Njemu se molila da joj olakša mamurluke.
Bila je stručnjak za muke i grozne smrti, znala je kako su skončali svi mučenici i svetice u katoličkom kalendaru i uvijek je bila spremna da o tome priča. Slušala sam je sva u bolećivu strahu i neprestano tražila nove pojedinosti. Muke Svete Lucije bile su mi najmilije, svaki čas sam je molila da mi priča sve pojedinosti: zašto je Lucija odbila zaljubljenog vladara, kako su joj iskopali oči, je li istina da je iz njenih zjenica, dok su poput jaja ležale na srebrnom pladnju, svjetlost ošinula i oslijepila vladara, a njoj odjednom niknule prekrasne modre oči, puno ljepše od njenih vlastitih. Vjera moje jadne Kume bila je postojana i nisu je poljuljale ni kasnije nesreće.
Nedavno sam, kad je ovuda prolazio Papa, uspjela nabaviti dozvolu da je izvučem iz sanatorija jer bi bila zaista šteta da propusti Pontifeksa u bijelome i sa zlatnim križem, kako na španjolskome ili pak na nekom indijanskom narječju, već prema prilici, propovijeda svoja nedokaziva uvjerenja. Kad ga je vidjela kako u akvariju od blindiranog stakla dolazi svježe oličenim ulicama, okružen cvijećem, uzvicima, zastavicama i tjelohraniteljima, moja ostarjela Kuma pala je na koljena, misleći da je to Ilija Prorok na turističkom putovanju. Uplašila sam se da će je gomila zgaziti pa sam je htjela odvući, ali ona se nije pomakla sve dok joj nisam kupila jednu Papinu vlas kao relikviju. Tih su dana mnogi odjednom postali dobri, neki su obećali da će oprostiti dugove i da neće spominjati klasnu borbu ili sredstva protiv začeća da ne rastuže Svetog Oca, ali moram reći da mene znameniti gost nije oduševio, jer mije vjera ostala u lošem sjećanju.
Jedne nedjelje, još u djetinjstvu, Kuma me odvela u župnu crkvu i rekla mi da kleknem u drvenu kabinu sa zastorčićima, prsti su mi bili nespretni i nisam ih mogla prekrižiti onako kako me bila naučila. Kroz rešetke me zapuhnuo oštar dah, ispovjedi mi grijehe, naredio mi je, i tog sam trenutka zaboravila sve što sam izmislila, nisam znala što bih odgovorila, pokušavala sam nešto izmisliti sva izvan sebe, bilo kakav oprostiv grijeh, ali nije mi padalo na pamet čak ni nešto bezazleno.
- Diraš li tijelo rukama?
- Da... - Koliko često, dijete?
- Svakog dana.
- Svakog dana! Koliko puta?
- Ne znam, ne brojim... puno puta...
- To je težak grijeh pred Božjim licem!
- Nisam znala, oče. A ako navučem rukavice, je li i tada grijeh?
- Rukavice! Što govoriš, bezumnice! Rugaš li se ti meni?
- Ne, ne... promrmljala sam prestravljena, računajući da bi ionako bilo teško prati lice, zube i češati se u rukavicama.
- Obećaj da to više nećeš činiti. Čistoća i nevinost najljepše su vrline ženskog djeteta. Izmolit ćeš petsto Zdravomarija da ti Bog oprosti.
- Ne mogu, Oče - odgovorih, jer sam znala brojiti samo do dvadeset.
- Kako ne možeš! - zaurlao je svećenik a njegova slina poškropila me poput pljuska kroz rešetke ispovjedaonice.
Izjurila sam odande, ali Kuma me uhvatila u trku i držala me za uho sve dok je govorila s popom bi li bilo dobro da počnem raditi prije nego postanem još svojeglavija i prije nego mi se duša sasvim pomrači.
Nakon majčine smrti red je došao na Profesora Jonesa. Umro je od starosti, razočaran svijetom i vlastitom mudrošću, ali zaklela bih se da je umro spokojan. Budući da sam sebe nije mogao balzamirati i tako ostati među svojim dostojanstvenim engleskim pokućstvom i knjigama, u oporuci je ostavio upute da se njegovo tijelo pošalje u daleki rodni grad, jer ne želi ostati na lokalnom groblju, pokriven tuđom prašinom, pod nesmiljenim suncem uz tko zna kakav ološ, kako je govorio. Skončao je u svojoj sobi, ispod ventilatora, kuhajući se u znoju vlastite paraliziranosti, uz mene, svećenika s Biblijom i nikoga više. Kad sam shvatila da se ne može ni pomaknuti bez pomoći i da se njegov gromki glas prometnuo u beskonačno samrtničko dahtanje, nestalo je i zadnjeg tračka straha pred njim.