Authors: Isabel Allende
Zemlja se probudila nakon dugačke sieste i začas je nestalo osjećaja tuge i umora koji su je naizgled mučili. Ljudi su počeli sanjati o sramežljivoj slobodi. Vikali su, plesali, bacali kamenje, razbijali prozore, čak su opljačkali nekoliko vila poznatih režimlija i spalili dugački crni »Packard« s jedinstvenom zastavicom u kojem se Dobročinitelj vozikao sijući strah kud god je prolazio. Tad je Ministar rata odlučio dokončati nered, pa je sjeo u predsjednički naslonjač, odredio da se pucnjevima smiri srčanost i smjesta se preko radija obratio narodu i najavio novi poredak.
Mir je uspostavljen malo-pomalo. Pustili su stare političke uhićenike da bi napravili mjesto novima koji su pristizali i, počela je nova, naprednija vlast koja je obećavala da će uvesti zemlju u dvadeseto stoljeće, što nije bilo glupo jer je ova trideset godina samo nazadovala. U toj političkoj pustinji počele se pojavljivati nove stranke, uspostavljen je Parlament, mnoge zamisli i naumi doživjeli su preporod.
Onog dana kad je sahranjen odvjetnik, najdraža mumija Profesora Jonesa, njega je uhvatio napadaj bjesnila koji je završio izljevom krvi u mozak. Na molbu vlasti, koja nije htjela preuzimati teret vidljivih žilava prethodnog režima, obitelj slavnog mučenika diktature upriličila je veličanstven sprovod unatoč općem dojmu da pokapa živa čovjeka jer je još uvijek bio u dobru stanju. Jones je pokušao sve kako bi spriječio da se njegovo remek-djelo smjesti u mauzolej, ali bijaše uzalud. Stao je na ulazu u groblje i raširio ruke nastojeći tako prepriječiti put crnoj kočiji koja je vozila lijes od crnog mahagonija sa srebrnim okovima, ali kočijaš nije stao, i da se doktor nije maknuo, zgnječio bi ga bez ikakva obzira. Kad su zatvorili nišu, meštar za balzamiranje srušio se ošinut bijesom kao munjom, pol ukočen a pol u grčevima. S tim sprovodom nestao je iza mramorne ploče presudni dokaz da učenjakova formula može neograničeno dugo prkositi raspadanju.
Bili su to jedini zanimljivi događaji u toku godina što ih je Consuelo provela služeći u domu Profesora Jonesa. Njoj se razlika između diktature i demokracije sastojala u izlascima u kino, gdje je gledala filmove Carlosa Gardela, prije zabranjene gospođicama, i u činjenici da se njezin gospodar od napada bjesnila pretvorio u bogalja koga je trebalo paziti kao malo dijete. Njezine navike gotovo se nisu mijenjale sve do dana kad je vrtlara ubola zmija. Bio je to visok, jak Indijanac, blagih crta lica ali zatvoren i mučaljiv, a izmijenila je s njim možda deset riječi premda joj je pomagao oko leševa, oboljelih od raka i idiota. Podizao je pacijente kao da su od perja, prebacivao ih preko ramena i velikim koracima grabio stepenicama prema laboratoriju, bez ikakva znaka znatiželje.
- Vrtlara je ubola surucucu - javila je Consuelo Profesoru Jonesu.
- Donesi mi ga čim umre - naredio je znanstvenik iskrivljenih usana, razmišljajući već kako će napraviti mumiju u pozi kao da obrezuje mladice i staviti ga u vrt za ukras.
Bio je već star i zamišljao je da je umjetnik, sanjario je kako će prikazati sva ljudska zanimanja i tako napraviti muzej ljudskih kipova samo za sebe. Prvi put u svome šutljivom životu Consuelo se uzjogunila i preuzela inicijativu. Odvukla je vrtlara, uz kuharičinu pomoć, u svoju sobu kamo se ulazilo sa stražnjega dvorišta i polegla ga na slamaricu, riješena da ga spasi, jer je mislila da bi bila šteta pretvoriti ga u ukras samo zato da bi gospodar udovoljio svom hiru, a i zato jer je nekoliko puta osjetila neobjašnjiv nemir gledajući velike, tamne ruke tog čovjeka kako nekom posebnom nježnošću njeguje bilje. Isprala mu je ranu vodom i sapunom, zarežala dvaput duboko nožem za sjeckanje piletine, a zatim dugo sisala otrovanu krv i pljuvala je u jedan sud. Nakon svakog ispljuvka ispirala je usta octom da ne bi i sama umrla. Zatim ga je umotala u tkanine natopljene terpentinom, dala mu biljni čaj za čišćenje, ranu pokrila paučinom i dopustila kuharici da zapali svijeće svecima, premda sama nije vjerovala u to sredstvo. Kad je bolesnik počeo mokriti krv, ukrala je iz Profesorove zbirke uvin čaj, nepogrešivo sredstvo za čišćenje mokraćnih vodova, ali unatoč svem trudu noga se počela raspadati a bolesnik, priseban i šutljiv, umirati ne potuživši se ni jedan jedini put.
Consuelo je primijetila da je vrtlar, izuzme li se panični strah od smrti, bolova i obamrlosti, uživao dok mu je trljala tijelo i stavljala tople obloge. Ta neočekivana erekcija ganula je srce zrele djevice, i kad ju je primio za ruku i molećivo pogledao, shvatila je da je vrijeme da opravda svoje ime i pruži utjehu tolikoj nesreći. Osim toga, pomislila je kako u trideset i toliko godina nije saznala što je slast niti ju je tražila, uvjerena da nju mogu osjetiti samo filmski glumci. Odlučila je priuštiti to zadovoljstvo sebi, a usput i bolesniku, da tako možda sretniji ode na drugi svijet.
Poznavala sam svoju majku tako dobro, da mogu zamisliti obred koji je uslijedio, iako mi ona nije rekla sve pojedinosti. Nije u nje bilo nepotrebne stidljivosti i uvijek je vrlo jasno odgovarala na moja pitanja, ali kad se povela priča o tom Indijancu, znala je odjednom zašutjeti i utonuti u sjećanja. Skinula je pamučnu haljinu, podsuknju i platnene gaće, razvezala kosu uzdjenutu na zatiljku kako je to od nje tražio gospodar. Dugačke vlasi rasuše joj se duž tijela pa se tako odjevena u najjači adut svoje ljepote uspela na samrtnika vrlo polako, da ne poremeti agoniju. Nije baš dobro znala što treba raditi jer u tim stvarima nije imala nikakva iskustva, ali su nagon i dobra volja pritekli u pomoć neiskustvu. Mišići su se napeli pod muškarčevom tamnom kožom, i ona se osjetila kao da jaše veliku divlju životinju. Šapćući mu tek izmišljene riječi i brišući mu znoj, kliznula je do pravog mjesta i počela se micati oprezno, poput supruge naviknute na ljubav sa starim mužem. On ju je ubrzo okrenuo i obgrlio, užurban zbog blizine smrti, i njihova kratka sreća uznemirila je sjene po kutovima. Tako su me začeli na očevoj samrtnoj postelji.
Vrtlar nije umro, unatoč očekivanjima Pofesora Jonesa i Francuza iz terarija kojima je leš trebao za pokuse. Počeo je prizdravljivati, protivno svakoj logici, pala mu je vrućica, disanje postalo pravilnije i zatražio je jelo. Consuelo je shvatila da je nehotice otkrila protuotrov za otrovne ubode pa mu ga je davala, nježno i oduševljeno, kad god je tražio, sve dok nije stao na noge.
Ubrzo zatim Indijanac se pozdravio, a ona ga nije pokušala zadržati. Držali su se za ruke čas-dva, poljubili se nekako tužno, i ona je tada skinula zlatno zrno na koncu izglodanu od uporabe i objesila ga o vrat svome jedinom ljubavniku, za uspomenu na zajedničke trke. On je otišao zahvalan i gotovo zdrav. Majka je pričala da se smiješio.
Consuelo nije odavala nikakva osjećaja. Radila je kao i prije, ne shvaćajući otkud mučnine, otekle noge i crvene točkice pred očima koje su joj mutile pogled, i nije spominjala neobični lijek kojim je spasila samrtnika. Nije ga spominjala ni kad joj je počeo rasti trbuh, ni kad ju je Profesor Jones pozvao da joj dade sredstvo za čišćenje, jer je pretpostavljao da je ta oteklina posljedica probavnih smetnji, niti ga je opomenula kad je došlo vrijeme za porod.
Trinaest sati izdržavala je trudove radeći, a kad više nije mogla, zatvorila se u sobu, spremna da proživi sve bogatstvo tog trenutka, najvažnijega u životu. Počešljala je kosu, čvrsto ju splela i zavezala novom vrpcom, razodjenula se i oprala od glave do pete, zatim je prostrla na pod čistu plahtu i čučnula na nju, onako kako je vidjela u nekoj knjizi o eskimskim običajima. Sva u znoju, grizući krpu da uguši jauke, tiskala je da donese na svijet svojeglavo stvorenje što se lijepilo za nju. Nije bilo lako, jer više nije bila mlada, ali je od pranja podova klečeći, od nošenja tereta uza stube i pranja rublja do ponoći, imala tako jake mišiće da je na kraju ipak rodila.
Najprije je ugledala dvije sićušne nožice koje su se jedva micale, kao da hoće napraviti prvi korak na mučnu putu. Duboko je udahnula i zastenjavši zadnji put osjetila kako se nešto trga usred njena tijela i kako joj niza stegna klizi nepoznata masa. Odahnula je iz dubine duše. Ja sam bila ovijena modrim užetom koje mi je ona pomno odstranila s vrata, da mi pomogne da živim. U tom trenutku otvorila su se vrata i ušla je kuharica, koja je, primijetivši da je nema, pogodila što se događa i došla u pomoć. Zatekla ju je golu, ja sam joj ležala na trbuhu, još uvijek sjedinjena s njom povojem koji je kucao.
- Bit će loše, žensko je - rekla je novopečena babica pošto je svezala i prerezala pupčanu vrpcu i uzela me na ruke.
- Izišla je na noge, to je dobar znak -progovorila je majka i nasmiješila se.
- Izgleda da je čvrsta i glasna. Ako želite, ja ću biti kuma.
-Nisam je namjeravala krstiti - odgovori Consuelo, ali kad je vidjela da se ova zgranuto križa, nije je htjela vrijeđati.
- U redu, malo svete vodice ne može joj nauditi a možda će joj dobro doći. Neka se zove Eva, da ima volje za životom.
- A prezime?
- Nikakvo prezime, prezime nije važno.
- Ljudskim stvorovima treba prezime. Samo psi mogu ići po svijetu bez prezimena.
- Njezin otac bio je iz plemena Mjesečeve djece. Znači da je i ona Mjesečeva, pa neka se zove Eva Luna. Daj mi je ovamo, kumo, da vidim je li čitava.
Sjedeći u lokvi od vlastitog poroda, drhtavih nogu i mokra od znoja, Consuelo je tražila po mom tijelu zlokobni znak prenesen otrovom, a kad nije našla ništa neprirodno, olakšano je odahnula. Nemam ni ljuske ni zmijske očnjake, ili se barem ne vide. Pomalo čudni uvjeti u kojima sam začeta urodili su blagotvornim posljedicama: dali su mi gvozdeno zdravlje i neposluh koji se isprva nije pokazivao, ali me na kraju spasio poniženja kojima bih nesumnjivo bila izložena.
Od oca sam naslijedila izdržljivu krv, jer Indijanac je jamačno bio vrlo snažan kad je tolike dane izdržao zmijski otrov i još na samrti usrećio ženu. Majci dugujem sve ostalo. U četvrtoj godini spopala me jedna od onih zaraza koje ostavljaju rupe po svem tijelu, ali me ona izliječila vezavši mi ruke da se ne češem, premazujući me ovčjim lojem i skrivajući me od prirodne svjetlosti sto osamdeset dana. Iskoristila je to vrijeme da me izliječi od ameba čajevima od bundeve, i od glista korijenom paprati, i otad sam zdrava i jaka. Nemam ožiljaka na koži, tek nekoliko opekotina od cigarete, i nadam se da ću ostarjeti bez bora, jer ono s lojem vrijedi do kraja života.
Majka je bila tiha osoba, znala se sakriti među namještajem, izgubiti se u šarama na sagu, biti potpuno nečujna, kao da je nema; pa ipak, u prisnosti sobe koju smo dijelile sasvim bi se preobrazila. Počinjala bi govoriti o prošlosti ili pričati svoje priče, i sobu bi preplavljivala svjetlost, zidovi nestajali, a umjesto njih pojavljivali se nevjerojatni krajolici, dvorci prepuni dotad neviđenih stvari, daleke zemlje koje je izmislila ili izvukla iz gospodarove knjižnice; stavljala mi je do nogu sva blaga Orijenta, mjesec i drugi svijet, smanjivala me da budem kao mrav i da svijet gledam kao to sićušno biće, davala mi krila da ga gledam iz nebesa, i riblji rep da vidim morsko dno. Dok je pričala, svijet su napučivala bića od kojih su mi mnoga postala tako draga da sam i danas, nakon tolikih godina, kadra opisati njihovu odjeću i boju glasa. Sjećanje na djetinjstvo u Misiji bilo je u njoj živo, pamtila je pričice koje je čula u prolazu ili naučila iz štiva, razrađivala je građu iz vlastitih snova, i od svega toga stvorila je moj svijet. Riječi su besplatne, govorila je, uzimala ih i sve su joj pripadale. Ona me poučila da stvarnost nije samo onakva kakvu vidimo, da ima i magijsku dimenziju, pa ako nam padne na pamet, možemo pretjerivati i dodavati joj boje da nam boravak na ovom svijetu ne bude tako dosadan. Likovi koje je prizivala pričama jedine su jasne uspomene moga ranog djetinjstva, a ostalo je uvijeno u maglu u kojoj se miješa kućna služinčad, stari učenjak zguren u svome engleskom naslonjaču s točkovima od bicikla i povorka pacijenata i leševa, koje je doktor pregledavao unatoč vlastitoj bolesti.
Profesor Jones osjećao se zbunjen pred djecom, ali kako je bio vrlo rastresen, jedva bi me i primijetio kad bismo se sreli u nekom kutu u kući. Ja sam ga se malko bojala, jer nisam znala je li on napravio balzamirane ili oni njega, činilo se da su od istoga pergamentnog soja; ali me njegova prisutnost nije smetala, jer smo boravili na različitim stranama. Ja sam se vrtjela po kuhinji, zatvorenim dvorištima, služinskim sobama i vrtu, a ako bih išla za majkom u druge dijelove palače, vješto sam se skrivala, da Profesor pomisli kako to nisam ja, nego majčina sjena.
U kući je bilo toliko različitih mirisa da sam mogla prolaziti kroz nju žmireći i po mirisu znati gdje se nalazim; mirisi jela, odjeće, ugljena, lijekova, knjiga i vlage spajali se s likovima iz priča i davali bogatstvo tim godinama. Odgojena sam u skladu s teorijom da nerad rađa sve grijehe, koju su majci usadile Sestre milosrdnice, a doktor odnjegovao s pomoću despotske stege. Nisam imala vidljivih igračaka, premda mi je sve što se nalazilo u kući služilo za igru. Po danu nije bilo odmora, držalo se sramotom stajati skrštenih ruku. Ja sam s majkom prala drvene podove, vješala oprano rublje, rezala povrće, a poslijepodne pokušavala plesti i vesti, i ti mi poslovi ne bijahu teški. Bilo je to kao da se igram kuće. Nisu me uznemirivali ni starčevi čudovišni pokusi, jer mi je majka objasnila da udarci štapom po glavi i ubodi komaraca - na sreću rijetki - nisu dokaz starčeve okrutnosti nego strogo znanstvene metode terapije. Postupajući prisno s balzamiranim tijelima, kao da se radi o siromašnim rođacima, majka je iz mene istjerala svaku klicu straha i nije dopustila da me ostala služinčad straši jezivim pričama. Vjerujem da me htjela držati što dalje od laboratorija... ja zapravo nikad nisam ni vidjela mumije, nego sam naprosto znala da one postoje onkraj tih vrata. Ti su jadnici vrlo krhki, Eva, bolje da ne ulaziš k njima, možeš ih gurnuti i razbiti im koju kost, pa će Profesor pobjesniti, tako mi je govorila. Da me smiri, svakom je mrtvacu nadjenula ime i podrijetlo, pretvarajući i njih u dobrodušna bića nalik na duhove i vile.
Malo smo izlazile. Jedna od tih rijetkih prilika bila je procesija zbog suše, kad su čak i ateisti odlučili moliti, jer je to bio prije društveni nego vjerski čin. Pričalo se da u cijeloj zemlji tri godine nije pala ni kap kiše, tlo se prošaralo žednim pukotinama, raslinje uginulo, životinje umirale s njuškom zarivenom u prašinu, a ravničari pješačili do obale da sami sebe prodaju u roblje u zamjenu za vodu. Zbog te nacionalne tragedije biskup je odlučio izvući Nazarenčevu sliku da izmoli kraj toj božjoj kazni, a kako to bijaše zadnja nada, stekli se svi, bogati i sirotinja, stari i mladi, vjernici i bezvjerci.