Authors: Isabel Allende
»Divljaci, Indijanci, divlji crnci!« - uzviknuo je bijesno Profesor Jones kad je to čuo, ali nije uspio spriječiti služinčad da obuče najbolje ruho i pođe u procesiju. Mnoštvo je krenulo od Katedrale s Nazarencem na čelu, ali nisu uspjeli stići ni do ureda Kompanije Pitke Vode jer se na pol puta spustio nezadrživ pljusak. Za četrdeset osam sati grad se pretvorio u jezero, odvodi su bili začepljeni, ceste u bujicama, misije poplavljene, voda je odnosila kolibe, a negdje uz obalu padale su i ribe. Čudesa, čudesa, vikao je biskup. Pjevali smo, ne znajući da je procesija sazvana pošto je Meteorološki zavod najavio tajfune i olujne kiše na cijelom karipskom području, a to je i Profesor vikao iz svojih hemiplegičarskih kolica.
»Praznovjerci! Neznalice! Nepismenjaci!« - zavijao je jadnik, ali se nitko nije obazirao.
Tom je čudu uspjelo ono što nije polazilo za rukom fratrima i duvnama u Misiji: moja se majka približila Bogu, jer ga je zamislila kako sjedi na svome nebeskom prijestolju i slatko se smije ljudskom rodu, i pomislila kako ipak mora biti sasvim različit od strašnog patrijarha iz knjiga o vjeri. Možda je jedan od načina na koje on pokazuje svoj smisao za humor u tome da nas drži u stalnoj zbunjenosti, jer nam nikad ne otkriva svoje prave planove i nakane. Kad god smo se prisjetili čudotvornog potopa, umirale smo od smijeha. Svijet se završavao kod vrtne ograde. Unutra, vrijeme se ravnalo po vrlo ćudljivim obrascima; za pol sata mogla sam šest puta obići zemaljsku kuglu, a misli su mi tjedan dana znale biti prepune mjesečine iz dvorišta. Svjetlost i sjena stvarale su bitne promjene u naravi stvari; knjige su za dana bile mirne, a noću se otvarale i likovi izlazili iz njih, šetali salonima i proživljavali vlastite pustolovine; balzamirana tijela, skrušena i suzdržana kad bi jutarnje sunce ušlo kroz prozore, pretvarala se u kamen u popodnevnoj sjeni, a u mraku su prerastala u divove. Prostor se dužio i skraćivao po mojoj volji; u rupi pod stepenicama nalazio se čitav planetarni sustav, a nebo što se vidjelo kroz tavanski prozorčić bilo je samo blijedi stakleni krug.
Izgovorila sam riječ i tras! Stvarnost se mijenjala! Rasla sam slobodno i sigurno u toj vili pod brijegom. Nisam imala nikakve veze s drugom djecom niti sam se znala ophoditi sa strancima, jer nas nitko nije posjećivao, osim nekog čovjeka u crnu odijelu i šeširu, protestantskog svećenika s Biblijom pod rukom, kojom je Profesoru Jonesu zagorčio zadnje godine života. Ja sam ga se bojala mnogo više nego gospodara.
Osam godina prije mog rođenja, onog dana kad je Dobročinitelj umro u vlastitoj postelji poput kakva prostodušna djedice, rodio se u jednom selu na sjeveru Austrije dječak komu su dali ime Rolf. Bio je najmlađi sin Lukasa Carlea, najstrašnijeg nastavnika u liceju. Fizičke kazne bile su dio školskog obrazovanja, batina je u raju izrasla, tvrdila je i pučka mudrost i teorija obrazovanja, i nijedan roditelj pri zdravoj pameti nije se bunio protiv njih. Međutim, kad je Carle prebio ruke nekom dječaku, školske vlasti zabranile su mu upotrebu štapa, jer su uvidjele da se gubio u vrtlogu strasti čim bi počeo batinati. Učenici su za osvetu progonili njegova sina Jochena i, kad bi ga uhvatili, smlavili bi ga šakama. Dječak je proveo djetinjstvo bježeći od drugih, niječući vlastito prezime, skrivajući se kao da mu je otac krvnik.
Lukas Carle u vlastitom je domu uveo isti zakon straha kao i u školi. Sa ženom ga je vezao brak po dogovoru, u njegovim planovima nije bilo mjesta ljubavi, jedva ju je podnosio u književnosti ili glazbi a kamoli u svakodnevnom životu. Uzeli su se a da se prije toga nisu čestito upoznali, i ona ga je počela mrziti prve bračne noći. Lucasu Carleu vlastita je žena bila niže biće, sličnija životinji nego čovjeku, jedinom inteligentnom Božjem stvoru. Premda je žena teorijski bila biće dostojno suosjećanja, u praksi ga je vlastita žena dovodila do ludila.
Kad je, prognan iz rodnog mjesta u Prvome svjetskom ratu, te nakon dugog hoda stigao u to selo, bilo mu je gotovo dvadeset i pet godina, imao je nastavničku diplomu i novca za tjedana dana. Smjesta je našao posao i odmah zatim ženu, a izabrao je baš nju jer mu se svidio osjećaj straha koji se iznenada pojavljivao u njenim očima i široki bokovi, što je držao neophodnim za rađanje muške djece i obavljanje najtežih kućnih poslova. Na odluku su utjecala i dva hektara zemlje, pol tuceta grla stoke, te mala renta koju je djevojka naslijedila od oca, i sve se to prelilo u njegov džep zakonitog upravitelja obiteljskog imetka. Lukas Carle volio je ženske cipele sa vrlo visokim potpeticama, a posebice od crvenog laka. Kad god je odlazio u grad plaćao bi nekoj prostitutki da gola šeta pred njim u tim neudobnim cipelama, a on je sjedio na stolcu kao kakav dostojanstvenik odjeven od glave do pete, u kaputu i šeširu, i neopisivo uživao pri pogledu na onu guzicu - što obilatiju to bolju, bijelu, s jamicama - kako se njiše pri svakom koraku. Razumije se da je nije doticao. Nije to nikad radio jer je osjećao pravu strast prema higijeni. Kako zbog novčanih prilika nije prečesto mogao sebi dopuštati takva zadovoljstva, kupio je nekakve vesele francuske visoke cipele i držao ih u najskrivenijem kutku ormara. Od vremena do vremena zaključavao je djecu u sobu, navijao gramofon što je glasnije mogao i zvao ženu k sebi. Ona je znala uočiti promjene u muževu raspoloženju i pogađala je da će mu se prohtjeti da je muči prije nego je sam to osjetio. Unaprijed se tresla, suđe joj je ispadalo iz ruku i razbijalo se. Carle nije trpio galamu u kući; dosta mi je galame u školi, govorio je. Djeca su znala da se pred njim ne smiju ni smijati ni plakati, da se moraju kretati poput sjena i govoriti šaptom, i tako su dobro uvježbala tu nevidljivost da se majci katkad pričinjalo da vidi kroz njih - strepila je pri pomisli da bi mogli postati prozirni. Nastavnik je bio uvjeren da su se zakoni genetike okrutno našalili s njim.
Djeca su mu ispala sasvim loše. Jochen je bio spor i tup, nevaljao đak, drijemao bi na satu, mokrio u postelji, nije bio ni za jedan od planova što ih je otac skovao za njegovu budućnost. Katharinu nije volio ni spominjati. Mala bijaše slaboumna. U jedno je bio siguran: u njegovoj lozi nije bilo urođenih mana, i jadnica dakle nije bila njegova krivnja, a tko zna je li i bila njegova, ne bi dao ruku u vatru ni za boga, a najmanje za vlastitu ženu; sva sreća da se Katharina rodila s nekakvom rupom u srcu, pa je liječnik prognozirao da neće dugo živjeti. I bolje je tako. Zbog slabe sreće sa dvoje prve djece Lukas Carle nije se obradovao trećoj ženinoj trudnoći, ali mu je laknulo kad se rodio krupan, rumen dječačić širom otvorenih sivih očiju i čvrstih ručica. Takva je potomka - pravog Carlea jamačno uvijek i priželjkivao. Mora spriječiti majku da ga ne pokvari, ništa ne može uništiti dobro muško sjeme kao žena. Ne oblači ga u vunenu odjeću, neka se navikne na hladnoću i ojača, ostavljaj ga u mraku, jer tako neće postati strašljivac, ne uzimaj ga u naručje sve ako i pomodri od plača, plač širi pluća, tako je naređivao, ali majka je utopljavala dijete čim bi joj otac okrenuo leđa, davala mu dvostruki obrok mlijeka, uljuljkivala ga i pjevala mu pjesmice. Od takva odgoja: oblačenja pa svlačenja, batinanja pa maženja bez vidljiva razloga, zatvaranja u mračni ormar pa tješenja poljupcima poludio bi svatko osim Rolfa Carlea, ali on je imao sreće, jer ne samo što je po rođenju bio stabilna duša te je mogao pretrpjeti ono što bi drugoga rastrgalo nego mu je pripomogao i dolazak Drugoga svjetskog rata, jer je otac stupio u vojsku i lišio ga svoje nazočnosti.
Rat je bio najsretnije razdoblje Rolfova života. Dok su se u Južnoj Americi, u kući Profesora Jonesa, množila balzamirana tijela a čovjek kojeg je ubola zmija kopulirao i začeo djevojčicu koju je majka nazvala Evom kako bi joj udahnula volju za životom, ni evropska stvarnost nije bila naravnih veličina. Rat je donio zbrku i užas. Dok je djevojčica hodala uz majčinu suknju, s druge strane Oceana potpisan je mir nad razorenim kontinentom. U međuvremenu s ove strane mora malo se tko brinuo zbog tog udaljenog nasilja. Bilo im je i previše vlastitoga. Kad je Rolf Carle narastao, vidjelo se da je oštrouman, gord, žilavi pomalo sklon romantici, a to ga je tištilo kao neki znak slabosti. U to doba veličanja ratništva igrao se s prijateljima rovova i gađanja aviona, a potajice su ga uzbuđivale proljetne mladice, ljetno cvijeće, zlato jesenjeg lišća i tužna zimska bjelina. Šetao je šumom u svako godišnje doba skupljajući lišće i kukce koje je poslije motrio pod povećalom. Trgao je listove iz bilježnica i na njima pisao pjesme, a zatim ih skrivao u duplja u drveću ili pod kamenje gajeći neispovjedljivu nadu da će ih netko naći. Nikad to nije nikome rekao.
Onoga popodneva kad su ga odveli na zakapanje mrtvih dječaku bijaše deset godina. Tog je dana bio zadovoljan, jer je brat Jochen ulovio zeca, pa se miris mesa, što je prije toga natopljena u ocat s ružmarinom, a onda pirjano na tihoj vatri, širio po svoj kući. Davno nije osjetio takav miris jela, i pomisao na užitak toliko ga je uznemirivala da ga je samo strogi odgoj priječio da digne poklopac i zagrabi iz lonca. Tog je dana majka pekla i kruh. Volio ju je gledati kraj golemoga kuhinjskog stola, s rukama u tijestu, kako se sva jednolično giba dok ga mijesi. Gnječila je masu i dijelila je na dugačke valjke, a zatim ih rezala i od svakog komada pravila okrugli hljepčić. Prije, u vrijeme obilja, običavala je odijeliti malo tijesta, dodati mu mlijeka, jaja i cimeta i napraviti pecivo koje je spremala u limenu kutiju i svaki dan davala svakom djetetu po jedno. Sada je u brašno miješala mekinje i dobivala nešto tamno i grubo, nalik na piljevinu.
Na ulicama je od ranog jutra bilo nemirno, okupacijske snage bile su u pokretu, čule se glasne naredbe, ali se nitko nije preko mjere uzbuđivao jer je strah već bio potrošen na metež nakon poraza i malo ga je preostalo za zle slutnje. Pošto je sklopljen mir, u selo su ušli Rusi. Glas o divljaštvu crvenoarmejskih vojnika stigao je prije njih i narod je užasnut očekivao potoke krvi. To su zvijeri, govorilo se, paraju trbuhe trudnicama i bacaju zametke psima, nabadaju starce na bajunete, muškarcima stavljaju dinamit u tur i raznose ih na komade, siluju, pale, razaraju. Ipak nije bilo tako. Pitajući se zašto je tome tako, gradonačelnik je zaključio da su imali sreću, jer oni koji su došli u njihovo selo nisu bili iz onih dijelova Sovjetskog Saveza koji su u ratu najviše propatili pa je zato njihova zlohota i osvetoljubivost bila manja. Došli su vukući za sobom teška vozila puna municije, zapovijedao im je neki mlad oficir istočnjačkog izgleda, uzeli su svu hranu, ubacivali u torbe sve vrijedno što im je došlo pod ruku, nasumce uhvatili i strijeljali šest mještana koje su optužili za suradnju s Nijemcima. Podigli su logor izvan mjesta i smirili se.
Tog dana Rusi su skupljali narod pozivajući ga preko zvučnika i zavirujući u kuće da bi prijetnjama istjerali neodlučne. Majka je Katharini obukla prsluk i požurila van prije nego vojnici uđu u kuću i odnesu joj zeca i kruh za cijeli tjedan. Pošla je put trga sa svoje troje djece, Jochenom, Katharinom i Rolfom. Selo je u tim ratnim godinama prošlo bolje od drugih unatoč bombi što je jedne nedjeljne noći pala na školu i pretvorila je u ruševinu, a triješće od stolova i ploča rasula svud uokolo. Nestao je dio srednjovjekovne kaldrme, jer su brigade rabile kocke za barikade; sat s gradske kuće, crkvene orgulje i vino od posljednje berbe, jedina mjesna blaga, bila su u neprijateljskim rukama; pročelja na zgradama bila su neobojena i gdjegdje izbušena mecima, ali cjelina nije izgubila čar stjecan tijekom vjekova. Mještani su se skupili na trgu, okruženi neprijateljskim vojnicima, dok je sovjetski komandant u poderanoj uniformi, šupljim čizmama i dobrano zarastao šetao oko njih i svakoga posebno zagledao. Nitko nije izdržao pogled, svi su spuštali glave, stiskali se i čekali, samo ga je Katharina netremice blago gledala i konačno stavila prst u nos.
- Je li ona umno zaostala? - upitao je oficir pokazavši na djevojčicu.
- Takva je od rođenja- odgovorila je gospođa Carle.
- Onda nema smisla da je vodite. Ostavite je ovdje.
- Molim vas, ne može ostati sama, dopustite da je povedemo sa sobom...
- Kako hoćete.
Stajali su dva sata na blijedom proljetnom suncu pred puščanim cijevima, starci se oslanjali na one najjače, djeca spavala na zemlji, a najmanji u roditeljskom naručju, i konačno je došla naredba da krenu. Svi su krenuli za komandantovim je repom a vojnici ih čuvali i požurivali, na čelu išli gradonačelnik i direktor škole, jedina vlast koja je još uvijek bila priznata u toj najnovijoj katastrofi.
Hodali su u tišini, nemirni, okrećući se prema krovovima koji su se još vidjeli između brežuljaka, svatko se pitao kamo ih vode sve dok nije postalo jasno da idu prema zarobljeničkom logoru i duša im se stisnula poput šake. Rolf je poznao put jer je onuda često išao s Jochenom u lov na zmije, u drva, ili postavljati zamke za lisice. Katkad bi sjedili među žbunjem ispod drveća nasuprot krugu ograđenu žicom. Nije se jasno vidjelo zbog udaljenosti, pa su se zadovoljavali slušajući sirene i mirišući zrak. Kad je bilo vjetra, taj se čudni miris uvlačio u kuće, ali se činilo da ga nitko ne primjećuje jer se o njemu nikad nije govorilo. Tada je Rolf Carle, kao i svi ostali mještani, prvi put prošao kroz ta metalna vrata i odmah je primijetio da je tlo isprano, bez ikakva raslinja, pusto poput nerodne pustinjske prašine, potpuno različito od okolnih polja prekrivenih zelenom tratinom u to doba godine.
Kolona je prošla dugačkom stazom, prešla mimo nekoliko redova prepreka od smotane žice, obišla kontrolne tornjeve i konačno stigla do pravokutna dvorišta. S jedne strane bile su barake bez prozora, s druge, nekakva zgrada od opeke s dimnjacima, a u dnu nužnici i vješala. Proljeće je stalo na ulazu u zatvor, sve je bilo sivo, uvijeno u zimsku magluštinu koja je izgledala kao da će ondje zauvijek ostati.
Mještani se zaustavili u blizini baraka, zbijeni, dodirujući se da ohrabre jedni druge, potišteni zbog tog mira, tišine kao u pećini, neba pretvorena u pepeo. Komandant je nešto naredio i vojnici su ih počeli gurati kao stoku prema glavnoj zgradi. Tad su ih vidjeli. Bilo ih je na tucete, bili su nagomilani na podu, jedno preko drugoga, smotani, raskomadani, nalik na brdo blijedih cjepanica. U početku nisu mogli vjerovati da su to ljudska tijela, izgledala su kao marionete iz nekakve jezovite predstave, ali su ih Rusi boli cijevima, udarali kundacima i morali su se približiti, pomirisati, dopustiti da im se ta koščata i slijepa lica urezu u pamet kao nožem. Svatko je slušao lupanje vlastitog srca i svi su šutjeli, jer nisu imali što reći.