Authors: Isabel Allende
Znatiželjnici poput mene koji su stajali vani nisu to vidjeli, ali je slika izišla u svim novinama, i nitko se nije čudio čudu od hotela utonula u arktičko podneblje, jer je u toj zemlji bilo i većih čuda. Moju su pozornost privukli jedino golemi pladnji prepuni prirodnog snijega, postavljeni na ulaz da se otmjeno društvo može grudati i praviti figurice, jer su čuli da se zimi tako radi u drugim krajevima. Uspjela sam izmigoljiti Elviri, provući se pokraj konobara i čuvara i uzeti u ruku to blago. U prvi sam tren pomislila da će me opeci pa sam od straha kriknula, a zatim ga nisam mogla ispustiti, očarana bojom svjetlosti uhvaćene u tu ledenu, poroznu tvar. Jedan me čuvar zamalo uhvatio, ali sam se šćućurila i projurila mu kroz noge tiskajući snijeg na prsa. Kad mi je s prstiju procurila voda, osjetila sam se prevarenom.
Elvira mi je kasnije jednom prilikom darovala prozirnu polu-loptu u kojoj je bila nekakva koliba i bor, i kad bi se protresla padale bi bijele pahuljice: Da i ti imaš svoju zimu, ptičice, rekla mi je.
U toj me dobi još nije zanimala politika, ali mi je Elvira punila glavu prevratničkim pričama o neposluhu gospodarima.
- Sve je u ovoj zemlji pokvareno, ptičice. Svuda sami žutokosi stranci, velim ti, jednog će nam dana odnijeti zemlju k sebi, a mi ćemo ostati sjediti na morskoj vodi, pazi što ti velim.
Gazdarica s relikvijarom mislila je upravo obrnuto.
- Naša je nesreća u tome što nas je otkrio Kristof Kolumbo, a ne neki Englez; ovamo treba dovesti okretan svijet, pravi soj, da napravi cestu kroz prašumu, da zasije ravnicu, da digne industriju. Zar nisu tako nastale Sjedinjene Države? A gledaj gdje su danas!
Davala je za pravo Generalu, koji je otvorio granice svima koji su htjeli doći iz Evrope i tako izbjeći poslijeratnu bijedu. Doseljenici su stizali na stotine, sa ženama, djecom, bakama, djedovima i dalekom svojtom, s različitim jezicima, svojim jelima, legendama, zapovijedanim blagdanima i s teretom čežnje na plećima. Sve je to odjednom progutala naša raskošna geografija. Bilo je dopušteno useljenje i nekolicini Azijata koji su se, smjestivši se, razmnažali začuđujućom brzinom.
Dvadeset godina kasnije netko je odjednom primijetio da na svakom gradskom uglu postoji restoran s bijesnim čudovištima, papirnim svjetiljkama i krovovima poput pagode. U to su doba novine javile kako je jedan konobar Kinez prekinuo posluživanje u blagovaonici, popeo se do gazdina ureda i odrezao mu glavu i ruke jer je ovaj, ne poštujući neku vjersku odredbu, objesio sliku zmaja kraj slike tigra. U toku istrage pokazalo se da su se svi junaci te tragedije uselili ilegalno. Svaki je pasoš rabljen stotinjak puta, jer službenici nisu mogli razaznati ni spol tih istočnjaka, a kamoli jednoga od drugoga po fotografiji na ispravi. Svi su stranci mislili samo kako će se obogatiti i vratiti u domovinu, ali su ostajali. Njihovi su potomci zaboravili materinji jezik i podlegli mirisu kave, veselu duhu i čarima naroda koji još nije znao za zavist. Samo su malobrojni počeli obrađivati zemlju koju im je vlada poklanjala jer nije bilo cesta, škola i bolnica ali je zato zaraza, komaraca i otrovnih životinja bilo na pretek. Unutrašnjost je bila kraljevstvo razbojnika, krijumčara i vojske. Doseljenici su ostajali u gradovima, marljivo su radili i štedjeli svaki dinar, uza sve poruge domaćih, koji su rasipnost i darežljivost držali najvećim vrlinama svakoga pristojnog čovjeka.
- Ja ne vjerujem u te mašinice. To oponašanje svega stranoga škodi duši tvrdila je Elvira, užasnuta rasipnošću skorojevića koji su se pravili da žive kao na filmu.
Moji samci nisu lakomisleno trošili, jer su živjeli od vlastitih mirovina, tako da rasipnost nije ušla u našu kuću, ali su gledali što se događa oko njih. Svaki je građanin htio imati automobil poput nekog magnata, pa je kretanje ulicama zakrčenima vozilima odjednom postalo nemoguće. Naftu su mijenjali za telefone u obliku topova, morskih školjaka, odaliska; uveli su toliko plastike da su ceste bile obrubljene neuništivim otpadom; jaja za zajutrak stizala su svakodnevno avionom, a kad god bi se prevrnula koja kutija, na vrelom asfaltu pekli su se ogromni omleti.
- General je u pravu, ovdje nitko ne umire od gladi, samo pruži ruku i ubrat ćeš mango, zato nema napretka. Zemlje su s hladnim podnebljem civiliziranije jer ljudi moraju raditi - govorio je gazda ležeći u hladu, hladeći se novinama i češući trbuh, pa je napisao pismo na Ministarstvo javnih radova i predložio im da uvezu santu leda s mogućnošću tegljenja, zdrobe je i raspu iz zraka, da vidimo bi li došlo do promjene klime i ljudske lijenosti.
Dok su vlastodršci bezočno krali, lopovi od zanata ili iz potrebe jedva su se usuđivali baviti svojim poslom, jer je policija sve vidjela. Tako se proširilo mišljenje da jedino diktatura može održati red. Običan svijet, za koji nije bilo maštovitih telefona, plastičnih hlača za jednokratnu uporabu ili uvoznih jaja, živio je kao i prije. Političke vođe bile su u izbjeglištvu, ali Elvira mi je govorila kako se u tišini, potajice, gomila gnjev naroda potreban za otpor režimu. Gazda i gazdarica pak bezuvjetno su podržavali Generala, i kad je Garda prodavala njegovu fotografiju po kućama, oni su ponosno pokazivali da je već imaju i da visi na počasnom mjestu u primaćoj sobi. Elvira je iz dna duše mrzila toga pretiloga i nepoznatog oficira s kojim nikad nije imala nikakva kontakta, ali ga je proklinjala i bacala mu uroke kad god je s njegove slike brisala prašinu.
Kad je pismonoša našao tijelo Lukasa Carlea, šuma je bila okupana, vlažna i sjajna, iz tla je izvirao jak miris gnjila lišća i blijeda maglica, kao s drugog planeta. On je već četrdeset godina svakog jutra prolazio istom stazom. Zarađivao je kruh vozeći se biciklom ovamo i onamo i tako je, živ i zdrav, preživio dva rata, okupaciju, glad i mnoge druge nevolje. Zahvaljujući poslu poznavao je po imenu i prezimenu sve ljude u tom kraju, kao i svako drvo u šumi po vrsti i starosti. Na prvi pogled to se jutro ni po čemu nije razlikovalo od drugih: isti hrastovi, bukve, kestenovi i breze, ista meka mahovina pri dnu najvećih debala, isti mirisni hladni vjetrić, iste sjene i svjetlost. Dan je bio kao i svaki drugi, i netko tko manje zna o prirodi ne bi primijetio nikakva znaka, ali pismonoši je bilo kao da je na iglama, koža mu se ježila jer je primjećivao nešto što nijedno ljudsko oko ne bi primijetilo. Šumu je zamišljao kao golemu zelenu životinju čijim venama teče blaga krv, životinju mirne duše koja je tog dana bila uznemirena.
Sišao je s bicikla i omirisao jutro tražeći razlog vlastitoj tjeskobi. Tišina je bila takva da se uplašio da je oglušio. Spustio je bicikl na tlo i zašao nekoliko koraka izvan puta da pretraži okolinu. Nije trebalo ići daleko, čekao ga je ondje, obješen debelim uzetom o granu srednje visine. Nije morao pogledati lice obješenoga da bi znao tko je. Poznavao je Lukasa Carlea odavno, otkad je ovaj tko zna otkud došao u selo, možda odnekud iz Francuske, s kovčezima punim knjiga, zemljovidom i nekom diplomom, da bi se oženio najljepšom djevojkom u selu i uništio joj ljepotu za nekoliko mjeseci. Prepoznao ga je po čizmama i učiteljskoj kuti i pomislio da je taj prizor već vidio, kao da je godinama čekao da tako skonča. U prvi tren nije osjetio paniku nego zluradost, htio mu je reći: upozoravao sam te, lopove. Nekoliko je časaka razmišljao o tome, i tog je trena drvo zacviljelo, truplo se okrenulo i beznadni pogled obješena čovjeka susreo se s njegovim. Nije se mogao maknuti. Tako su se pismonoša i otac Rolfa Carlea gledali ondje sve dok si više nisu imali što reći. Tad se starac pribrao. Požurio je natrag prema biciklu, sagnuo se da ga podigne i pritom osjetio dubok i vruć ubod u grudi, sličan ljubavnoj boli. Zajahao je na bicikl i udaljio se što je brže mogao, nagnut nad upravljač i s jaukom koji mu je stezao grlo.
Stigao je u selo okrećući pedale kao bez duše, tako da je njegovo prekaljeno činovničko srce gotovo prepuklo. Uspio je kriknuti na uzbunu prije nego što se stropoštao pred pekarnicom dok mu je u mozgu zujalo kao u osinjaku a iz zjenica mu sijevao strah. Pekari su ga podigli odande i ispružili na stol na kojem mijese kolač: tu je dahtao umrljan brašnom i kažiprstom pokazivao prema šumi, ponavljajući da je Lukas Carle konačno dospio na stratište, a tamo je trebao stići mnogo ranije, lopov, te lopov jedan.
Tako su saznali. Vijest je ulazila u kuće i zaskakivala seljane koji se nisu tako uzbudili još od kraja rata. Svi su izišli van da pričaju o tom događaju, osim petorice učenika iz zadnjeg razreda koji su zavukli glave pod jastuke hineći dubok san. Malo zatim policija je izvukla iz postelje liječnika i suca pa su, u pratnji nekolicine seljana, krenuli pravcem koji im je pokazivao drhtavi prst poštanskog službenika. Našli su Lukasa Carlea kako se njiše poput strašila za ptice vrlo blizu puta, i tek tad im je palo na pamet da ga nitko nije vidio još od petka. Bilo je potrebno da ga četvorica skidaju s drveta, jer se od hladnoće u šumi i mrtvačke tromosti pretvorio u monolit. Liječnik je jednim pogledom zaključio da je prije smrti gušenjem zadobio jeziv udarac u potiljak, a policija zaključila drugim pogledom da objašnjenje mogu dati jedino njegovi vlastiti đaci, s kojima je bio na godišnjem izletu.
- Dovedite te dječake - naredio je komandant.
- Čemu? Ovo nije za dječje oči - odgovorio mu je sudac, čiji je unuk bio žrtvin učenik. Ali nisu ih mogli zaobići. U kratkoj istrazi koju je mjesno sudstvo upriličilo više iz osjećaja dužnosti nego zbog istinske želje da sazna istinu, đaci su morali dati izjavu. Rekli su da ništa ne znaju. Bili su u šumi kao i svake godine u to doba, igrali se loptom, natjecali se u rvanju, pojeli svoje užine i zatim se s košarama u ruci raštrkali posvuda da naberu divljih gljiva. Kad se počelo mračati sastali su se kraj puta, kako su se dogovorili, iako ih učitelj nije pozvao pištaljkom. Uzalud su ga tražili, zatim su sjeli i čekali, a kad je pala noć odlučili su se vratiti u selo. Nije im palo na pamet da obavještavaju policiju jer su pretpostavljali da se Lukas Carle vratio kući ili u školu. To je bilo sve. Nisu imali pojma kako se mogao naći na onoj grani.
Odjeven u školsku uniformu, tek ulaštenih cipela i kape nabijene na oči, Rolf Carle hodao je uz majku dugačkim hodnikom policijske stanice. Držao se nezgrapno i nespokojno kao i mnogi drugi mladići, bio je mršav, pjegav, pažljiva pogleda i nježnih ruku. Odveli su ih u golu, hladnu dvoranu, svu obloženu pločicama, nasred koje su bila nosila, a na nosilima tijelo obasjano bijelom svjetlošću. Majka je izvadila rupčić iz rukava i pozorno obrisala naočari. Kad je sudski liječnik digao plahtu, ona se nagnula i beskrajnu minutu motrila izobličeno lice. Dala je znak sinu pa se i on približio da pogleda, a ona je spustila pogled i rakama prekrila lice da sakrije radost.
- To je moj muž - konačno je rekla.
- To je moj otac - dodao je Rolf Carle, nastojeći da ostane miran.
- Jako mi je žao. Ovo je vama jako mučno... -promucao je liječnik, ne shvaćajući zašto se i sam srami.
Ponovno je pokrio tijelo, i njih je troje ostalo stajati u tišini, gledajući nesabrano u obris tijela pod plahtom.
- Još nisam obavio autopsiju, ali izgleda da je posrijedi bilo samoubojstvo, zaista mije žao.
- Dobro, mislim da je to sve - rekla je majka.
Rolf ju je uzeo za ruku i polako su izašli. Jeku njihovih koračaja po grobljanskom tlu u njihovu će se sjećanju zauvijek povezivati s osjećajem olakšanja i spokoja.
- Nije to bilo samoubojstvo. Tvog su oca ubili tvoji školski drugovi - ustvrdila je gospođa Carle kad su stigli kući.
- Kako znate, majko? - Sigurna sam i drago mi je da su to učinili oni, jer da nisu, morali bismo to jednog dana sami učiniti.
Ne govorite tako, molim vas - promrmljao je Rolf prestravljen, jer je u majci uvijek gledao krotku osobu i nije ni pomišljao da u srcu skuplja toliki bijes na tog čovjeka. Mislio je da ga samo on mrzi.
Sve je gotovo, zaboravite to.
- Naprotiv, dijete moje, to treba zauvijek zapamtiti - nasmiješila, se sasvim drukčijeg izraza lica.
Seljani su se tako zaintačili da izbrišu iz kolektivnog sjećanja smrt profesora Carlea, da bi, da nije bilo stvarnih ubojica, zaista to uspjeli. Ali petorica dječaka godinama su skupljala hrabrost za to zlodjelo i sad nisu htjeli šutjeti, jer su osjećali da im je to životno djelo. Nisu htjeli da ispari u omaglici neiskazanoga. Na profesorovu pogrebu pjevali su odjeveni u nedjeljna odijela, položili cvjetni vijenac u ime škole i upirali pogled u pod da ih nitko ne iznenadi u suučesničkom pogledavanju. Prva dva tjedna bijahu nijemi, očekujući da će jednog jutra selo naći dovoljno dokaza da ih pošalje u zatvor. Strah im je ušao u kosti i neko ih vrijeme nije napuštao, sve dok ga nisu odlučili pretočiti u riječi i dati mu oblik.
Uhvatili su priliku nakon jedne nogometne utakmice u svlačionici sportske dvorane prepunoj znojnih i uzbuđenih igrača koji su se svlačili šaleći se i gurajući jedan drugoga. Zadržali su se pod tuševima, a da se nisu prije dogovorili sve dok drugi nisu otišli, i tad su, i dalje goli, stali pred zrcalo i gledali jedan drugoga, provjeravajući kako ni na jednome nema vidljivih tragova onoga što se dogodilo. Jedan se nasmiješio, odagnavši tako sjenu koja je bila među njima, i opet su bili kao i prije, pljeskali se, grlili i igrali kao velika djeca, što su zapravo i bili. Carle je dobio što je zaslužio, bio je zvijer, psihopat, zaključili su. Pretresli su sve pojedinosti i zapanjeni uočili takvo mnoštvo tragova da im se činilo nevjerojatnim da još nisu uhapšeni, i tad su shvatili da su nekažnjivi, da nitko neće izustiti ni riječ da ih optuži. Istragu bi vodio komandant, otac jednoga od njih, sudio bi im djed drugoga od njih, a porotu bi tvorili rođaci i susjedi. Svi su se poznavali, bili su svojta, nitko nije htio mesti blato s tog umorstva, čak ni obitelj Lukasa Carlea. Zapravo, pretpostavljali su da su žena i djeca godinama priželjkivali da oca nestane i da je vjetar olakšanja prouzročen njegovom smrću prvo zapuhao u njegovu vlastitom domu, pomeo ga s kraja na kraj, očistio ga i osvježio kao ništa dotad.
Dječaci su odlučili održati svježom uspomenu na taj pothvat i uspjeli su toliko da je priča počela kolati od usta do usta, oplemenjena kasnije dodavanim detaljima, sve dok je nisu pretvorili u pravo junaštvo. Osnovali su društvo i pobratili se tajnom prisegom. Ponekad su se noću sastajali na rubu šume da se prisjete onog petka, jedinstvenog petka u njihovu životu, oživljavali su sjećanje na udarac kamenom kojim su ga ošamutili, na unaprijed pripremljen pomični čvor, na penjanje uz drvo i stavljanje omče oko vrata onesviještenom nastavniku, na to kako je ovaj na trenutak otvorio oči dok su ga dizali i kako se u zraku stresao u samrtničkom grču. Raspoznavali su se po platnenom kružiću prišivenu na lijevi rukav vjetrovke, a selo je vrlo brzo pogodilo što to znači. Pogodio je i Rolf Carle, zbunjen zbog zahvalnosti što je oslobođen svog mučitelja, poniženja što nosi prezime smaknutog čovjeka i srama što nema odlučnosti ni snage za osvetu. Rofl Carle počeo je mršavjeti. Kad je prinosio zalogaj ustima, žlicu je vidio kao očev jezik, kroz juhu su ga sa dna tanjura motrile užasnute mrtvačeve oči, kruh je bio boje njegove kože. Noću se tresao u ognjici a danju izmišljao isprike dane mora van, mučila ga je glavobolja, ali majka ga je tjerala da guta hranu i ide u školu. Podnosio je to dvadeset šest dana, ali dvadeset i sedmog dana, kad su se pod odmorom pojavili njegovi drugovi sa znakom na rukavu, počeo je tako jako povraćati da se direktor škole uplašio i pozvao ambulantna kola da ga prevezu u obližnji grad, u bolnicu, gdje je ostao do kraja tjedna i izbljuvao dušu. Vidjevši ga u takvu stanju, gospođa Carle naslutila je da to nisu simptomi običnih želučanih tegoba. Seoski liječnik, isti onaj koji je prisustvovao njegovu porodu i koji je izdao očevu umrlicu, pozorno ga je pregledao, propisao mu niz lijekova i preporučio majci da se ne brine previše, jer Rolf je zdrav i jak, a tjeskoba će proći i on će se uskoro početi baviti sportom i trčati za djevojkama. Gospođa Carle uredno mu je davala lijekove, ali pošto nije vidjela nikakva boljitka, sama je udvostručila dozu. Ništa nije pomagalo, dječak je i dalje bio bez teka i otupio od bolesti. Sjećanje na dan kad su zakopavali mrtvace iz koncentracionog logora stopilo se s prizorom zadavljenog oca. Katharina je uporno upirala u nj svoj mirni pogled, slijedila ga po kući i konačno ga uzela za ruku i pokušala ga povući pod kuhinjski stol, ali oboje je bilo već preveliko. Tad je sjela kraj njega i počela mrmljati jednu od onih dugačkih djetinjih litanija.