Authors: Isabel Allende
U četvrtak je majka rano ušla u sobu da ga probudi za školu i zatekla ga okrenuta prema zidu, blijeda i iscrpljena, očito riješena da umre, jer više nije mogao podnositi opsadu tolikih duhova. Shvatila je da će sagorjeti od osjećaja krivnje što je i sam želio počiniti isti zločin, i bez riječi se uputila k ormaru i počela rovati po njemu. Nalazila je godinama zametnute stvari, nerabljenu odjeću, dječje igračke, snimke Katharinina mozga, Jochenovu pušku. Bile su ondje i cipele od crvene kože, s potpeticama poput bodeža, i začudila se da nije osjećala nikakvu mržnju pri pogledu na njih, nije joj palo na pamet ni da ih baci u smeće, nego ih je odnijela do kamina i stavila kraj slike pokojnog muža, svaku sjedne strane, poput nekog oltara. Konačno je našla torbu od šatorskog krila koju je Lukas Carle rabio za vrijeme rata, zelenu vreću sa čvrstim kožnim remenjem, i jednako uredna kao i pri poslovima u kući i na polju složila u nju odjeću mlađeg sina, svoju fotografiju na dan vjenčanja, kartonsku kutiju obloženu svilom u kojoj je čuvala Katharinine uvojke, i zamotak jučer ispečenih zobenih kolačića.
- Obuci se, sinko, pa ćeš u Južnu Ameriku - rekla mu je vrlo odlučno.
Tako se Rolf Carle ukrcao na neki norveški brod koji ga je odveo na drugi kraj svijeta, daleko od njegovih mora. Majka ga je vlakom odvela do najbliže luke, kupila mu kartu trećeg razreda, umotala preostali novac u rupčić skupa s adresom ujaka Ruperta i ušila mu ga u unutrašnjost hlača, puteći ga da ih nikako ne skida. Sve je to obavila ne pokazujući osjećaje, a na rastanku ga je brzo poljubila u čelo, kao svakog jutra kad je išao u školu.
- Koliko ću biti tamo, mama?
- Ne znam, Rolf.
- Ne bih smio ići, sad sam ja jedini muškarac u kući, morao bih paziti na vas.
- Sa mnom će biti sve u redu. Pisat ću ti.
- Katharina je bolesna, ne mogu je takvu ostaviti...
- Katharina neće još dugo, oduvijek smo znali da će biti tako, nema koristi od brige o njoj. Što je? Zar plačeš? Kao da nisi moje dijete, Rolf, ti si prevelik za takve djetinjarije. Obrisi nos i ukrcaj se prije nego što nas svijet počne gledati.
- Zlo mi je mama, povraćat ću.
- Ne smiješ! Ne sramoti me! Hajde, penji se na taj most, prođi do pramca i ostani tamo. Ne okreći se. Zbogom, Rolf.
Ali, dječak se sakrio na krmi da bi mogao promatrati pristanište pa je vidio da se ona nije makla s mjesta sve dok se brod nije izgubio na obzoru. Zadržao je u pameti sliku majke u crnini, u pustenu šeširu i s torbicom od imitacije krokodilske kože, kako nepokretna i usamljena stoji okrenuta prema pučini.
Rolf Carle gotovo je mjesec dana plovio na najnižoj palubi s izbjeglicama, bjeguncima i siromašnim putnicima, ne prozborivši ni s kim ni riječi iz plahosti i ponosa, motreći ocean tako uporno da je stigao do dna vlastite tuge i tako je iscrpio. Nikad poslije nije ga obuzela takva ista tuga, od koje mu je gotovo došlo da se baci u vodu. Nakon dvanaest dana puta slani zrak mu je povratio tek i izliječio ga loših snova, nestalo je mučnine i počeo se zanimati za vesele pliskavice koje su dugo išle za brodom.
Kad je konačno stigao do obale Južne Amerike, boja mu se vratila u obraze. Pogledao se u malo zrcalo u kupaonici koju je dijelio s ostalim putnicima treće klase i opazio da nema više izraz izmučena mladca, nego odrasla muškarca. Dopao mu se izraz vlastitog lica, duboko je udahnuo i nasmiješio se prvi put nakon dugo vremena. Brodski strojevi zaustavili su se kraj obale i putnici su sišli niz most. Utvarajući si da je filibustijer iz pustolovnih romana, Rolf Carle izišao je među prvima na kopno dok mu je topli vjetrić mrsio kosu. Pred njim je pucao nevjerojatan pogled na luku na jutarnjem suncu. Po brdima su visjele kuće svih boja, krivudave ulice, obješeno rublje, bujno raslinje u svim tonovima zelenoga. U zraku su treptjeli povici, ženski pjev, dječji smijeh i krici papiga, mirisi, radosna putenost i vlažan vonj iz kuhinja.
Usred te strke nosača, mornara i putnika, iz među zavežljaja, kovčega, radoznalaca i prodavača svaštarija čekao ga je ujak Rupert s ujnom Burgel i kćerima, dvjema čvrstim, rumenim djevojkama u koje se smjesta zaljubio. Rupert je bio majčin daljnji rođak, tesar po zanimanju, velik pivopija i ljubitelj pasa. Stigao je s obitelju u ovaj kutak Zemljine kugle bježeći od rata jer nije volio vojsku, činilo mu se besmislenim dopustiti da ga ubiju zbog nekakve zastave, koju je držao za običnu krpu obješenu o štap. Nije gajio nikakve rodoljubne osjećaje, i kad se osvjedočio da je rat neizbježan, sjetio se nekakva pradjedova rođaka koji je davno otplovio u Ameriku da ondje osnuje koloniju i odlučio krenuti za njim.
Odveo je Rolfa Carlea s broda ravno u izmišljeno selo koje je živjelo izvan vremena, kao u balonu od sapunice, rugajući se okolnom krajoliku. Ondje se živjelo kao u Alpama u devetnaestom stoljeću. Dječaku se činilo da je ušao u nekakav film. Nije uspio vidjeti ništa drugo i nekoliko je mjeseci vjerovao da nema nikakve razlike između Kariba i obala Dunava.
Sredinom prošlog stoljeća jedan je znameniti Amerikanac, vlasnik plodne zemlje u planini a blizu mora, i ne predaleko od civilizacije, odlučio onamo naseliti dobre težake. Otišao je u Evropu, iznajmio brod i među seljake osiromašjele od ratova i bolesti pustio glas da ih s druge strane Atlantika očekuje raj. Izgradit će savršeno društvo u kojem će carevati mir i napredak, vodit će se pouzdanim kršćanskim načelima kojima su strani grijesi, ambicije i tajne koje muče čovječanstvo od početka civilizacije. Izabrano je osamdeset obitelji, po zaslugama i dobroti duše, a među njima bilo je predstavnika različitih zanata, učitelj, liječnik i svećenik, svi s oruđem i nekoliko stoljeća tradicije i spoznaja na plećima. Stigavši u ovaj tropski kraj, neki su se prestrašili, uvjereni da se nikad neće privići na takav kraj, ali su se predomislili kad su se stazom uspeli do vrha planina i našli se u obećanom raju, svježem i ugodnu kraju, u kojem su mogli uzgajati evropsko voće i povrće, a raslo je i sve američko. Ondje su sagradili kopije rodnih sela, kuće s drvenim gredama, s natpisima na gotici, sa cvjetnim lončanicama na prozorima i sa crkvicom u kojoj je visjelo brončano zvono koje su donijeli sa sobom. Zatvorili su ulaz u koloniju i blokirali put da se ne može ni ući ni izići, i stotinu godina ispunjali su volju onoga koji ih je doveo onamo, živeći u skladu s Božjim zapovijedima.
Ali tajna utopije nije se mogla skrivati u nedogled, i kad je u novinama izišla vijest o njima, izbio je skandal. Vlada, kojoj nije baš išlo u račun da na njenu teritoriju postoji strano naselje s vlastitim zakonima i običajima, natjerala ih je da se otvore i povinuju državnim vlastima, turizmu i trgovini. Kad su ušli, zatekli su selo u kojem se nije govorilo španjolski, gdje su svi bili svjetlokosi i plavooki, a dobar dio djece imao je urođene mane zbog brakova među rođacima. Načinili su cestu da ih povezu s glavnim gradom i pretvorili Koloniju u omiljelo izletište motoriziranih obitelji, koje su ondje kupovale zimsko voće, med, suhomesnate proizvode, domaći kruh i vezene stolnjake. Naseljenici su kuće pretvorili u restorane i hotele za posjetioce, a neki od njih prihvaćali su i nevjenčane parove, što nije baš bilo u skladu s idejama ustanovitelja, ali vremena su se mijenjala i trebalo se modernizirati.
Ujak Rupert stigao je onamo dok su još bili zatvoreni, ali je uspio da ga prihvate kad je dokazao da je Evropljanin i pošten čovjek. Kad su se povezali s vanjskim svijetom, on je među prvima shvatio prednosti nove situacije. Prestao je izrađivati namještaj jer je u gradu mogao kupiti drukčiji i bolji, i počeo izrađivati satove s kukavicom i imitacije starih, rukom ličenih igračaka koje je prodavao turistima. Također se počeo baviti rasnim psima i dresurom, što u ovim krajevima nikome prije njega nije palo na pamet, jer su se životinje dotad parile i kotile kako su htjele, bez prezimena, klubova, natječaja, frizera i specijalne obuke. Ali uskoro se pročulo da su negdje, tko zna gdje, u modi policijski ovčari, i svi bogataši su htjeli imati ovčara s garantnim listom. Tko god je mogao, kupovao je životinje i ostavljao ih jedno vrijeme u Rupertovoj školi, odakle su se vraćali hodajući na zadnjim nogama, pozdravljajući prednjom šapom, donoseći u zubima gospodarove novine i papuče i praveći se da su mrtvi kad god bi čuli naredbu na stranom jeziku.
Ujak Rupert imao je dobar komad zemlje i veliku kuću, uređenu kao pansion sa puno soba, svu u tamnu drvetu, koju je sam sagradio i namjestio u heidelberškom stilu, premda sam Heidelberg nikad nije ni vidio. Sve je to vidio u jednom časopisu. Žena je uzgajala jagode i cvijeće, a imala je i kokošinjac iz kojeg je cijelo selo opskrbljivala jajima. Živjeli su od uzgoja pasa, prodaje satova i pažnje posjetilaca. Život Rolfa Carlea potpuno se promijenio. Sa školom bijaše gotovo, jer u Koloniji nije mogao nastaviti školovanje, a s druge, ujak je htio da naučiti njegove zanate, da mu pomogne a možda i da ga naslijedi, jer se sveudilj nadao da će se oženiti jednom od njegovih kćeri. Zavolio ga je čim ga je vidio. Oduvijek je želio sina, a mladić je bio baš onakav o kakvu je sanjao: snažan, plemenite duše i spretnih ruku, crvenkasta odsjaja u kosi kao i svi muškarci u njegovoj obitelji.
Rolf je brzo naučio rukovati drvodjeljskim alatom, sastavljati satni mehanizam, brati jagode i posluživati goste u pansionu. Ujak i ujna uvidjeli su da on može pružiti mnogo budu li ga držali u uvjerenju da je svaka inicijativa njegova i budu li poštivali njegove osjećaje.
- Sto napraviti s krovom kokošinjca, Rolf? - pitala bi ga Burgel uz nemoćni uzdah.
- Premazati ga katranom.
- Moje će jadne koke pocrkati kad počnu kiše.
- Pustite to meni, ujna, bit će gotovo za tren oka.
I mladić je tri dana zaredom miješao smolu u kotlu, balansirao na krovu i objašnjavao svakom prolazniku svoje teorije o nepropusnosti pred zadivljenim pogledom djevojaka i majčinim prikrivenim osmijehom. Rolf je htio naučiti jezik i nije sustao dok nije našao tko će mu ga metodički objasniti. Imao je dobar sluh i koristio ga je za svirku na orguljama u crkvi, za paradu s harmonikom pred gostima i za svladavanje kastilijanskoga, uključujući i bogat repertoar svakodnevnih psovki kojima se utjecao tek u rijetkim prilikama, ali ih je brižno čuvao kao dio vlastite kulture.
Slobodno vrijeme provodio je u čitanju, i prije nego se navršila godina otkako je došao pročitao je sve knjige u selu, a posuđivao ih je i vraćao napadno točno. Dobro pamćenje pomoglo mu je da akumulira informacije - redom beskorisne i neprovjerljive - kojima je zadivljivao obitelj i susjedstvo. Bio je kadar bez razmišljanja reći broj stanovnika Mauritanije ili širinu La Manchea u nautičkim miljama, najčešće zato što je zaista znao podatak, a katkad ga je u tren oka izmišljao i uporno uvjeravao da je točan, a da se nitko nije usuđivao posumnjati u nj. Naučio je i pokoju latinsku da posluži kao začin govorancijama, a one su mu znatno digle ugled u toj maloj zajednici, premda ih nije rabio na mjestu. Od majke se naučio udvornosti pomalo na starinsku, što mu je dobro došlo da osvoji opću naklonost, a pogotovo žensku, jer one nisu bile navikle na takvu uglađenost u onome grubijanskom društvu. Osobito je bio uglađen prema ujni Burgel, i nije hinio, jer ju je zaista volio. Ona je običavala rastjerivati životne tjeskobe tako što ih je svodila na toliko jednostavne sheme da se on kasnije pitao kako njemu nije ranije padalo na um takvo rješenje. Kad bi patio od čežnje za domom ili pak zbog svih zala ovog svijeta, liječila ga je svojim sjajnim kolačima ili bučnim šalama. Ona ga je jedina, osima Katharine, grlila bez povoda i prethodnog dopuštenja. Svakog jutra pozdravljala ga je zvučnim poljupcem, prije spavanja namještala mu pokrivač, doćim mu majka to nikad nije radila, jer se sramila.
Rolf se na prvi pogled doimao kao sramežljivac, lako se crvenio i govorio vrlo tiho, zapravo bijaše sujetan, i u toj dobi još uvijek uvjeren da je on centar svijeta. Bio je znatno bistriji od prosjeka i bio je svjestan toga, ali inteligencija mu je pomagala i pri hinjenju stanovite skromnosti. Nedjeljom ujutro stizali su ljudi iz grada da vide učinak škole ujaka Ruperta. Rolf ih je vodio do prostranog dvorišta sa stazama i preprekama na kojima su psi izvodili majstorije uz pljesak gledališta. Tog dana prodali su nekoliko pasa, i mladiću se bilo teško rastati s njima, jer ih je gojio od prvog dana i nitko mu nije bio draži od tih životinjica. Znao se pružiti na kujinu strunjaču i puštati da ga štenad njuška, da mu siše uši i spava u naručju, svakoga je poznao po imenu i razgovarao s njim na ravnoj nozi. Bio je gladan nježnosti, ali kako ga u djetinjstvu nisu mazili, samo se sa životinjama usuđivao nadoknađivati taj nedostatak i dugo mu je trebalo da se nauči prepuštati vezi s ljudima, najprije sa Burgel a zatim i s drugima.
Uspomena na Katharinu bila je njegova tajna zaliha nježnosti i ponekad je u tami svoje sobe sakrivao glavu pod ponjavu i plakao misleći na nju. Nije pričao o prošlosti bojeći se da će izazvati sućut i zato što još nije bio uveo red u pameti. Nesretne godine provedene uz oca u njegovu su sjećanju bile nalik na slupano zrcalo. Hvalisao se hladnoćom i pragmatičnošću, osobinama koje je držao osobito muževnima, a u biti bijaše okorjeli sanjar, razoružavao ga je i najmanji znak sklonosti, bunio se zbog nepravdi, patio od onoga prostodušnog idealizma svojstvena prvoj mladosti koji ne podnosi suočavanje sa zbiljom. Oskudice i strahovi u djetinjstvu stvorili su u njemu sposobnost naslućivanja skrivene strane stvari i osoba, pronicljivosti koja ga je obuzimala nenadano, munjevito, ali težnja za racionalnošću priječila mu je da se okrene tim tajnovitim upozorenjima ili da se povede za nagonima. Nijekao je vlastite osjećaje, a oni su ga pri najmanjoj nepažnji bacali na koljena. Nije povlađivao ni zovu čula i nastojao je nadzirati onu stranu vlastite naravi koja je naginjala k mekoći i zadovoljstvu. Shvatio je u samom početku da je Kolonija naivni san u koji je utonuo slučajno, a da je život prepun grubosti i da je, želimo li preživjeti, potreban oklop. Oni koji su ga upoznali uviđali su da je taj oklop samo dimna zavjesa koju i najslabiji dašak može razagnati. Kretao se kroza život golih osjećaja, spotičući se o ponos i padajući da bi ponovno ustao.
Rupertova obitelj bila je jednostavna, srčana i proždrljiva. Jelu su pridavali najveću važnost, njihovi životi vrtjeli su se oko kuhinjskih poslova i obreda sjedanja za stol. Svi su bili debeli i nisu mogli podnijeti nećakovu mršavost, premda su se neprestano brinuli o njegovoj ishrani. Ujna Burgel davno je smislila nekakvo jelo s afrodizijačkim svojstvima koje je privlačilo turiste a njezina muža držalo u stalnoj uspaljenosti, gledajte ga, kao traktor je, govorila je kroz zarazni smijeh zadovoljne gazdarice. Naputak je bio jednostavan: u velikoj posudi pržila je dosta luka, slanine i rajčice, začinjala solju, paprom u zrnu, češnjakom i korijanderom. Tome je dodavala, u slojevima, svinjetinu i govedinu, piletinu bez kostiju, bob, kukuruz, kupus glavičar, papriku, ribu, dagnje i škampe, zatim je to posipala nerafiniranim šećerom i u sve dolijevala četiri vrča piva. Prije nego što bi zdjelu poklopila da kuha na laganoj vatri dodavala je jelu šaku trava koje je uzgajala u loncima za cvijeće u kuhinji. To je bio ključni trenutak, jer nitko nije znao što je u tome zadnjem dodatku, a ona je odlučila da će tu tajnu odnijeti sa sobom u grob. Rezultat bijaše nekakvo tamno jelo koje je vađeno iz posude obrnutim redom od onog kojim je slagano u nju. Na kraju je dolazila juha u šalicama koja je strahovito grijala kosti, a u duši budila pohotu.