Authors: Isabel Allende
Dani su mi bili svi jednaki osim četvrtka, kojeg sam blizinu računala po kalendaru u kuhinji. Cijelog tjedna čekala sam da se nađem izvan vrtne ograde i pođem prema tržnici. Elvira mi je obuvala gumene cipelice, davala mi čistu pregaču, češljala mi kosu u rep na potiljku i davala mi novčić za lizaljku od šećera živih boja, gotovo neosjetljivu na ljudski zub, mogla sam je sate i sate lizati a da se ne smanji. Znala sam šest-sedam noći silno uživati u istom slatkišu, a puno sam ga puta znala liznuti brzinom munje između dva teška posla.
Gazdarica je stupala pred nama i stiskala torbu, pazite na sve strane, ne zijevajte okolo, ne udaljujte se od mene, sve je puno lopova, upozoravala nas je. Odlučno je grabila i motrila, pipkala i cjenkala se, cijene su skandalozne, spekulante treba strpati u zatvor. Ja sam hodala iza kućne pomoćnice, s torbom u svakoj ruci i s lizaljkom u džepu. Promatrala sam ljude i nagađala o njihovim životima i tajnama, vrlinama i pustolovinama. Vraćala sam se kući zažarena pogleda i radosna srca, trčala u kuhinju, i dok sam pomagala Elviri pri pražnjenju torbi, oduševljavala je pričama o začaranim mrkvama i paprikama koje su se, upavši u juhu, pretvarale u kraljeviće i kraljevne, iskakale iz nje među posude s peršunovim stabljikama ovijenima oko kruna i mrljama od juhe po svojoj kraljevskoj odjeći.
- Pst... evo gospođe! Prihvati se metle, ptičice.
Za vrijeme poslijepodnevnog odmora, kad je u kući carevala tišina i mir, ostavljala sam posao i odlazila u blagovaonicu gdje je visjela velika slika u pozlaćenu okviru: otvoren prozor s kojeg se vidi primorski krajolik, valovi, stijenje, sumaglica u zraku i galebovi. Stajala sam s rukama na leđima i pogleda prikovana za taj neodoljivi motiv, izgubljena u beskrajnim putovanjima, sirenama i pliskavicama davno rođenima u majčinoj mašti ili u knjigama Profesora Jonesa. Od svih priča koje mi je pričala meni su najdraže bile one gdje je bilo mora, jer su me navodile na snove o dalekim otocima, golemim potonulim gradovima, oceanskim pravcima kojima su plovile ribe. Sigurna sam da je netko od mojih predaka bio pomorac, pripominjala je majka svaki put kad sam tražila takvu priču i tako je konačno nastala priča o djedu Nizozemcu. Pred tom mi se slikom vraćalo ondašnje uzbuđenje, kad sam sjedala uz nju da slušam priče ili kad sam išla za njom dok je radila po kući, uvijek blizu da mogu osjetiti njezin miris po krpi, lužini i škrobu.
- Što radiš tu! - vikala bi gazdarica kad bi me uhvatila.
- Zar nemaš drugog posla? Ta slika nije za tebe! Zaključila sam da se slike troše, da se boja uvlači u oči onoga tko ih gleda i da slika tako blijedi sve dok ne nestane.
- Ma ne, dijete, kakve ti budalaštine padaju na um, slike se ne troše. Dođi ovamo, poljubi me u nos i pustit ćute da gledaš more. Ako me još jednom poljubiš, dat ću ti novčić, ali nemoj ništa govoriti mojoj sestri, ona ne razumije, gadi li ti se moj nos? –
I gazda se skrivao sa mnom iza paprati da se tajno poljubimo. Odredili su da ću ja spavati u njihaljci obješenoj u kuhinji, ali kad bi svi pozaspali iskradala bih se u služinsku sobu i uvlačila se u postelju koju su dijelile pomoćnica i kuharica, jedna uzglavlje a druga donožje. Gnijezdila sam se kraj Elvire i nudila joj priču u zamjenu za dopuštenje da ostanem kraj nje.
- U redu, pričaj mi onu o čovjeku koji je izgubio glavu radi ljubavi.
- Tu sam zaboravila, ali sad sam se sjetila druge o životinjama.
- Mora da ti je majka imala žitak trbuh kad si tako darovita za pričanje priča, pile moje.
Dobro se sjećam, dan je bio kišovit, čudno je vonjao, kao po trulim dinjama, mačjoj mokraći i nekom toplom dahu s ulice, vonj se širio po kući, bio je tako jak da sam ga gotovo mogla hvatati rukama. Ja sam bila u blagovaonici i brodila po moru. Nisam čula gazdaričine korake i kad sam osjetila njezine pandže na vratu, u trenu me vratila iz velike daljine i skamenila u nesigurnosti gdje se zapravo nalazim.
- Opet si tu? Odlazi na posao! Što misliš zašto te plaćam?!
- Sve sam napravila, gospica...
Gazdarica je uhvatila vrč s kredenca, iskrenula ga i prolila na pod prljavu vodu i već uvelo cvijeće.
- Počisti to - naredila mi je.
Nestalo je mora i stijenja ovijena sumaglicom, crvene niti mojih čežnja, nestalo je i pokućstva u blagovaonici - vidjelo se samo cvijeće na pločicama koje je bujalo, micalo se, oživljavalo, i ta žena s kulom od uvojaka i medaljonom o vratu. Golem otpor počeo je rasti u meni, gušiti me, osjećala sam kako iznutra klija u duboki krik i razbija se o gazdaričino lice. Nije me zaboljela njezina ćuška po obrazu, jer me bijes obuzeo još puno prije, i osjećala sam poriv da skočim na nju, bacim je na tlo, izgrebem joj lice, čupam kosu i vučem svom snagom. Tad se punđa rasplela, uvojci se razmetnuli, vrpca se razvezala, i gomila oštre kose našla se u mojim rukama, nalik na polumrtva tvorića. Prestravljena, shvatila sam da sam joj s kosom iščupala i kožu. Izletjela sam poput metka, projurila kroz kuću, pretrčala vrt ne znajući ni kuda gazim i izletjela na ulicu. Začas sam bila vlažna od mlake ljetne kiše, i kad sam vidjela da sam sva mokra, zaustavila sam se. Otresla sam s prstiju dlakavi ratni plijen i spustila ga uz rub pločnika, a voda u jarku povukla ga je u bujicu skupa sa smećem. Nekoliko časaka promatrala sam taj potop kose koja je besciljno odmicala, uvjerena da sam stigla do kraja sudbine, uvjerena da nakon zločina što sam počinila neću naći nikakva skloništa.
Ostavila sam za sobom susjedstvo, prošla pokraj mjesta na kojem je četvrtkom bila tržnica, izišla iz četvrti finih kuća, zatvorenih u doba poslijepodnevnog odmora, i hodala dalje. Kiša je prestala a popodnevno je sunce ispilo vlagu iz asfalta, ovijajući sve ljepljivim velom. Ljudi, promet, buka, grozna buka gradnje na kojima su rikali žuti strojevi golemih razmjera, udarci alata, automobilske kočnice, trube, vika uličnih prodavača. Neodređen miris blata i pržolica navirao je iz gostionica, i to me podsjetilo da je vrijeme za večeru, osjećala sam glad, ali nisam imala novaca a u bijegu sam zaboravila i na ostatak lizaljke za taj tjedan. Bila sam sigurna da sam već nekoliko puta napravila isti krug. Sve mi je bilo čudno.
Tih godina grad nije bio tako nepopravljivo propao kao sad, ali je već tada bujao bezoblično, poput malignog tumora, napadan bezumnom arhitekturom, mješavinom svih pravaca, dvorčića od talijanskog mramora, teksaških rančeva, zdanja u elizabetinskom stilu, čeličnih nebodera, vila u obliku broda, mauzoleja, japanske čajane, alpske kolibe i svadbenog kolača s gipsanim ukrasima. Sjela sam, ošamućena. U sumrak stigoh na nekakav trg okružen stablima ceibe, dostojanstvenog drveća koje ondje stražari od Rata za nezavisnost; trg je i okrunjen brončanim kipom Oca Domovine na konju: drži jahač zastavu u jednoj ruci, drugom zateže uzde, ponižen hrpom golubinjeg izmeta i povijesnih razočaranja. Na uglu je stajao seljak odjeven u bijelo, šešir i špagerice, okružen znatiželjnicima. Približili se da ga pogledam. Govorio je pjevuckajući i za nekoliko novčića mijenjao temu, neprestano i bez zastajkivanja izmišljao stihove, u skladu s molbama slušalaca. Pokušala sam ga potiho oponašati i otkrila da lakše pamtim priče ako ih stihujem, jer priča tada pleše na vlastitu glazbu. Slušala sam sve dok seljak nije pobrao napojnice i otišao. Zabavljala sam se još neko vrijeme tražeći riječi koje slično zvuče, tako se bolje pamte misli, tako bih mogla ponavljati priče Elviri.
Misleći na nju, sjetih se mirisa prženog luka i tad shvatih u kakvu sam stanju i neku hladnoću osjetih duž leđa. Ponovno sam ugledala gospodaričinu punđu kako plovi kanalom poput leša kakve beštije bez repa, a u ušima su mi treštila Kumina proročanstva, što mi ih je toliko put ponovila: zloćo, zloćo od djeteta, završit ćeš u zatvoru, tako se počinje, prvo ne slušaš i ne poštuješ starije, a na kraju se nađeš iza rešetaka, tako ćeš i ti završiti, ja ti kažem.
Sjela sam na rub vodoskoka i gledala šarene ribice i lokvanje izmučene od ove klime.
- Što ti je? - bio je to dječak tamnih očiju, odjeven u hlače od trliša i preveliku košulju.
- Strpat će me u zatvor.
- Koliko ti je godina?
- Devet, tu negdje.
- Onda te ne mogu strpati u zatvor. Još si maloljetna.
- Oderala sam kožu s glave mojoj gazdarici.
- Kako?
- Jednim potezom.
Smjestio se kraj mene motreći me iskosa i vadeći blato ispod noktiju nožićem za oštrenje olovaka.
- Zovem se Huberto Naranjo, a ti?
- Eva Luna. Hoćeš li da budemo prijatelji?
- Ja se ne družim sa ženama.
Ali je ostao sa mnom i do kasna smo jedno drugom pokazivali ožiljke, povjeravali tajne, upoznavali se i tako zapodjeli dugu vezu koja će nas kasnije odvesti putovima prijateljstva i ljubavi.
Otkad se osovio na noge, Huberto Naranjo živio je na ulici, najprije kao čistač cipela i raznosač novina, a zatim se uzdržavao sitnim transakcijama i lopovštinama. Bio je od prirode nadaren za laskanje naivnima, a imala sam prilike vidjeti taj dar kod vodoskoka na trgu. Glasno je pozivao prolaznike dok ne bi skupio grupicu državnih službenika, umirovljenika, pjesnika i nekoliko čuvara koji su ondje pazili da netko ne bi omalovažio kip konjanika prolazeći mimo u košulji bez sakoa. Oklada se sastojala u tome da uhvati ribicu u česmi uranjujući u vodu do pol tijela i da, motajući rukama oko korijenja vodenog bilja, naslijepo dodirne klisko dno. Huberto je jednoj ribi odrezao rep i jadni je stvor otad plivao samo u krugovima, poput čigre, ili kutrio nepokretan ispod lokvanja, otkud ga je ovaj hvatao jednim pokretom. Dok je Huberto likujući dizao svoju ribicu, ostali su plaćali gubitak, pokisli i mokrih rukava. Drugi način da zaradi koji dinar bio je pogađanje koji je od tri čepa, što ih je on munjevito micao po komadu platna rasprostrta po podu, označen. Znao je za nepune dvije sekunde skinuti prolazniku sat, koji je istom brzinom nestajao u zraku.
Nekoliko godina kasnije, odjeven u mješavinu američkoga i meksičkog kauboja, prodavao je sve, od ukradenih odvijača do košulja kupljenih na stečajnim tvorničkim prodajama. U šesnaestoj će postati zastrašujućim i poštovanim vođom jedne bande, nadzirat će nekoliko kolica na kojima se prodaje prženi kikiriki, kobasice i sok, bit će junak kurvanjske četvrti i mora žandara, sve dok ga druge brige ne odvedu u brda. Ali to je bilo puno kasnije.
Kad sam ga prvi put srela bio je još dijete, ali da sam ga pažljivije promotrila, bila bih u njemu nazrela čovjeka kakav će tek postati, jer je već tada bio vrela srca i odlučnih šaka. Treba biti pravo muško, govorio je Naranjo. To mu je bila uzrečica, a temeljila se na atributima muževnosti po kojima se nije nimalo razlikovao od ostalih dječaka, ali on joj je priskrbljivao dokaz mjereći vlastiti ud krojačkim centimetrom ili pak snagom mokraćnog mlaza, što sam saznala mnogo kasnije, kad se i sam rugao tim metodama.
U to je doba već znao da veličina one stvari nije nikakav dokaz muževnosti. U svakom slučaju, o muževnosti je razmišljao još od djetinjstva i ništa od svega što je poslije iskusio, ni borbe i strasti, ni susreti i debate, ni pobune i porazi, nisu ga uspjeli natjerati da promijeni mišljenje. Predvečer krenuli smo u potragu za hranom po obližnjim restoranima. Sjedeći u nekoj uskoj uličici nasuprot stražnjem ulazu u jednu kuhinju, podijelili smo još toplu pizzu koju je Huberto dobio od konobara za razglednicu na kojoj se smiješila plavuša s nabubrelim prsima. Zatim smo prošli kroz labirint dvorišta, preskačući ograde i skrnaveći tuđu imovinu, sve dok nismo stigli do nekog parkirališta. Provukli smo se kroz prozorčić za ventilaciju da nas ne vidi debeli čuvar na ulazu i šmugnuli prema stražnjem dvorištu. U tamnu uglu, između dvaju stupova, Huberto je improvizirao ležaj od novinskog papira, da može prenoćiti ako ne nađe ništa bolje. Smjestili smo se ondje da jedno kraj drugoga provedemo noć u mirisu motornog ulja i ugljičnog monoksida od kojih je smrdilo kao blizu prekooceanskog broda.
Šćućurila sam se na taj papir i ponudila mu priču u znak zahvalnosti za svu pažnju i usluge.
- U redu - prihvatio je malo zbunjen, činilo se da nikad u životu nije čuo ništa ni izbliza slično priči.
-Kakvu hoćeš?
- O razbojnicima - odgovorio je, tek da nešto kaže.
Prizvah u pamet nekoliko epizoda radio-drama, riječi novokomponiranih pjesama i drugih dodataka koje sam sama izmislila, i tako je došlo do priče o djevojci zaljubljenoj u razbojnika, pravog šakala koji je i najmanje nezgode rješavao pucnjevima, a udovice i siročad zavijao u crninu. Djevojka je ustrajno gajila nadu da će ga izbaviti zla snagom osjećaja i blagošću naravi pa je, dok je on činio zločine, skupljala siročad ostalu iza njegovih nezasitnih pištolja. U kući se pojavljivao poput paklenskog vjetra, otvarao je vrata udarcem noge i pucajući u zrak; ona ga je na koljenima molila da se okani okrutnosti, a on joj se rugao strahovitim cerekom koji je potresao zidove i ledio krv u žilama. Što je, ljepotice? vikao je, dok su se prestravljena dječica skrivala u ormar. Kako mališani? I otvarao bi vrata ormara da ih izvuče za uši i uzme im mjeru. Aha, vidim da su narasli, ali ne brini, dok okom trepneš odoh ja u selo da ti priskrbim još nekoliko siročića za zbirku. Tako su prolazile godine, a gladna su se usta množila sve dok jednog dana djevojka, umorna od tolike zloporabe, nije shvatila da uzalud čeka da se razbojnik iskupi i odlučila kaniti se dobrote. Dala je trajnu ondulaciju, kupila crvenu opravu i pretvorila kuću u mjesto za slavlja i zabave, gdje se mogao dobiti najukusniji sladoled i najbolji frappe, igrati sve moguće igre, plesati i pjevati. Djecu je zabavljalo da poslužuju goste, nestalo je patnji i bijede, a žena je bila tako zadovoljna da je zaboravila negdašnje patnje. Išlo im je vrlo dobro; ali su govorkanja došla šakalu do ušiju, i on se jedne noći pojavio lupajući u vrata, kao i obično, pucajući u strop i tražeći dječicu. Ali, iznenadio se. Nitko nije zadrhtao od njegove prisutnosti, nitko nije pojurio prema ormaru, djevojka mu nije pala pred noge da ga moli za samilost. Svi su veselo nastavili svoj posao, jedan je služio sladoled, drugi je udarao u bubnjeve i udaraljke, a ona je na stolu plesala mambo, s fantastičnim šeširom ukrašenim tropskim voćem. Bijesan i ponižen, razbojnik je sa svojim pištoljima otišao u potragu za drugom dragom koja će ga se bojati - i pade palac u lonac, tu je priči konac.