Authors: Isabel Allende
Ujak i ujna klali su nekoliko svinja na godinu i pripremali najbolje suhomesnate proizvode u selu: dimljene pršute, kobasice, mortadelu, goleme konzerve masti; kupovali su svježe mlijeko na bačve i od njega pravili sir i vrhnje i topili maslac. Od zore do mraka iz kuhinje su se širile mirisne pare. U dvorištu su drvom ložili po nekoliko žeravica na kojima su u bakrenim posudama ukuhavali slatko od šljiva, marelica i jagoda koje su gosti dobivali za zajutrak. Kako su se po cijeli dan vrzmale oko tih mirisavih lonaca, sestrične su i same mirisale po cimetu, klinčiću, vaniliji i limunu. Rolf se noću prikradao poput sjene u njihovu sobu da bi zaburio nos u njihove oprave i udisao slatki miomiris od kojeg je mislio samo na grijeh.
Subotom i nedjeljom mijenjao se ustaljeni red. četvrtkom su vjetrili sobe, urešavali ih svježim cvijećem i pripremali drvo za kamine, jer je noću pirio hladan vjetrić a gosti su rado sjedali pored vatre i zamišljali da su u Alpama. Od petka do nedjelje kuća je bila prepuna stalnih gostiju i cijela ih je obitelj služila od rane zore; ujna Burgel nije izlazila iz kuhinje a djevojke su posluživale kod stola i pospremale u izvezenim baršunastim suknjama, bijelim čarapama, uškrobljenim pregačama, s pletenicama prošaranima vrpcama, baš kao seljanke iz njemačkih bajki.
Pisma gospođe Carle putovala su po četiri mjeseca i sva su bila kratka i gotovo istovjetna: Dragi sine, ja sam dobro, Katharina je u bolnici, čuvaj se, imaj na pameti sve čemu sam te naučila pa ćeš biti dobar čovjek, ljubi te tvoja mama.
Zato se Rolf njoj javljao vrlo često, ispisivao je silne listove s obje strane i prepričavao joj što je pročitao, jer nakon opisa sela i ujakove obitelji nije imao o čemu pisati, činilo mu se da mu se ne događa ništa vrijedno spomena i radije je iznenađivao majku dugačkim filozofskim ulomcima nadahnutima lektirom. Slao joj je i fotografije napravljene starim ujakovim aparatom, kojima je bilježio raznolikost prirode, izraze lica, beznačajne događaje, pojedinosti koje izmiču ljudskom oku.
Puno mu je značilo to dopisivanje, ne samo zato što je njime održavao odnos s majkom nego i zato što je otkrio sklonost k promatranju svijeta i pamćenju vlastitih predodžbi.
Sestričnama Rolfa Carlea očitovala su ljubav dva udvarača, izravni potomci osnivača Kolonije, vlasnici jedine tvornice maštovitih svijeća, koji su prodavali vlastite proizvode po cijeloj zemlji i izvan njezinih granica. Tvornica postoji i danas a ugled joj je takav da su voštanicu visoku sedam, a široku dva metra koju je vlada naručila da prilikom Papina posjeta stalno gori u katedrali, ne samo savršeno oblikovali, uresili prizorima Kristove muke i aromatizirali mirisom bora, nego su je po jezivoj vrućini i prevezli kamionom iz planine u glavni grad, a da je pritom zadržala oblik obeliska, miris po Božiću i boju stare bjelokosti. Dvojica mladića znala su pričati samo o kalupima, bojama i mirisima svijeća. Znali su i dosađivati tim pričama, ali obojica bijahu zgodna, prilično uspješna, i izvana i iznutra natopljena okusom pčelinjeg voska i mirišljivih ulja. Bili su najbolje prilike u Koloniji i sve su djevojke tražile izliku da odu k njima u kupovinu odjevene u prozračne oprave, ali Rupert je svojim kćerima usadio zebnju da je krv svih tih ljudi, koji su se godinama međusobno ženili mlaka, i da im potomstvo može ispasti traljavo. Potpuno oprečno teorijama o čistim rasama, vjerovao je da miješane veze daju najbolje odvjetke, a u dokaz pario je rasnog psa s uličnim mješancem. Dobio je žalosnu živinu nepredvidljive dlake i veličine koju mu nitko nije htio kupiti, ali zato puno pametniju od svojih rođaka s rodoslovljem, što se pokazalo kad su učili hodati po labavu užetu i plesati valcer na zadnjim šapama.
Bolje da potraže momke vani, govorio je izazivajući ljubljenu Burgel, koja nije htjela ni čuti o toj mogućnosti; pomisao da bi se njene djevojčice udale za crnokose muškarce koji se klate u ritmu rumbe doimala je se kao grozna nesreća.
- Ne tupi, Burgel.
- Ti tupiš, hoćeš li valjda unuke mulate?
- Ljudi ovdje nisu baš plavokosi, ali nisu ni svi crnci, ženo Božja.
I da izbjegnu svađu, oboje je uzdisalo i spominjalo Rolfa Carlea, i tugovalo što nemaju dva takva nećaka, po jednoga za svaku kćer, jer premda je tu krvno srodstvo i antecedent Katharinine duševne zaostalosti, vjerovali su da Rolfovim genima ništa ne manjka. Vidjeli su u njemu savršena zeta, radina, dobro odgojena, kulturna, uglađena momka, više nisu ni tražili. Višak mladenačke energije bio mu je trenutno jedini grijeh, ali od toga su se svi izliječili. Sestričnama je dugo trebalo da prionu uz roditeljske težnje, jer su bile djevojački prostodušne, ali čim su živnule, hitro su napustile načela skromnosti i čestitosti po kojima su ih odgojili. Zamijetile su oganj u očima Rolfa Carlea, vidjele ga kako se poput sjene uvlači u njihovu sobu da bi potajice pipao njihove oprave, i protumačile su to kao znakove ljubavi. Pričale su među sobom o tome, raspravile o mogućnosti platonske ljubavi između sve troje, ali kad su ga vidjele gola do pasa, razbarušene riđe kose, znojna od rada na polju ili u drvima, polako su promijenile mišljenje i došle na sjajnu pomisao da je Bog ipak stvorio dva spola za neku svrhu. Bile su vesele naravi i navikle dijeliti istu sobu, kupaonicu, odjeću i gotovo sve ostalo, pa tako nisu vidjele ništa zlo ni u tome da dijele i ljubavnika. S druge strane , nije bilo teško zaključiti da je mladić izvrsne tjelesne spreme, te da ima snage i dobre volje za teške poslove koje mu je davao ujak Rupert, a jamačno mu je ne bi nedostajalo ni za ljubav s njima. Sve to ipak nije bilo tako lako. Uski obzori suseljana nisu mogli prihvatiti takav trokut, a ni njihov otac, iako se razmetao modernošću vlastitih nazora, ne bi to trpio. Majku ne treba ni spominjati, bila bi kadra zgrabiti nož i zabosti ga sinovcu tamo gdje je najranjiviji.
Rolf Carle ubrzo je primijetio promjenu u vladanju djevojaka. Hrabrile su ga dajući mu najbolje komade pečena mesa, trpale mu brda tučenog vrhnja na kolač, šaputale mu iza leđa, uzbuđivale se kad bi ih uhvatio da ga gledaju, doticale ga u prolazu, uvijek ovlaš, ali je u tim slučajnim dodirima bilo toliko suzdržane ljubavne strasti da bi i u isposnika probudilo čuvstva. On je dotad razborito praveći se nevješt, obilazio oko njih da ne ispadne neodgojen i da ne dođe u priliku da ga odbiju, što bi ranilo njegovu samouvjerenost, ali ih je malo-pomalo počeo promatrati hrabro i dugo, jer se libio prebrze odluke. Koju odabrati? Obje su mu bile divne s onim stamenim nogama, nabreklim grudima, očima boje akvamarina i djetinjom puti. Starija je bila zabavnija, ali zavodila ga je i nježna koketerija mlađe. Te grozne dvoumice mučile su jadnog Rolfa sve dok djevojkama nije dosadilo čekanje pa su prešle u otvoren napad.
Uhvatile su ga u jagodnjaku, podmetnule mu nogu da padne na tlo, bacile se na nj i počele ga škakljati, meljući u prah njegovu maniju ozbiljnosti i budeći pohotu u njemu. Pokidale su mu dugmad na hlačama, svukle cipele, razdrle košulju i dodirivale ga poput nestašnih vila i ondje gdje on nije ni sanjao da će ga itko ikad dodirnuti.
Otad je Rolf Carle napustio čitanje, zapustio štenad, zaboravio na satove s kukavicom, na pisma majci pa i na vlastito ime. Bio je opčinjen, uspaljenih čula i pomračena uma. Od ponedjeljka do petka, kad nije bilo gostiju, u kući nije bilo toliko posla pa je troje mladih imalo malo slobodna vremena koje je provodilo skriveno u gostinjskim sobama, koje su tih dana bile prazne. Uvijek su nalazili ispriku: zračenje perina, pranje prozorskih okana, prašenje protiv žohara, voštenje drvenog namještaja, mijenjanje ponjava. Djevojke su od roditelja naslijedile smisao za pravičnost i organizaciju, i dok je jedna ostajala na hodniku da pazi i javi ako netko naiđe, druga se zatvarala u sobu s Rolfom. Strogo su pazile na red, ali mladić, na sreću, nije zamijetio tu ponižavajuću pojedinost. A što su radili nasamo? Ništa novo, igrali se kao i svi rođaci ovog svijeta u zadnjih šest tisuća godina.
Zanimljivo je postalo kad su odlučili da spava sve troje, noću u istoj postelji, jer su Rupert i Burgel spokojno hrkali u susjednoj sobi. Roditelji su spavali kraj otvorenih vrata da bi pazili na kćeri, a one su na taj način pazile na roditelje. Rolf Carle bio je neiskusan koliko i njegove družice, ali je odprve dobro pazio da ne zatrudne pa je u te ljubavne igre unosio zanos i maštovitost kojima je nadomještao njihovo ljubavno neznanje. Bezgranična darežljivost njegovih otvorenih, toplih, sočnih rođakinja, uvijek nasmijanih i dobro raspoloženih, stalno je pothranjivala njegovu energiju. Povrh svega, činjenica da su to radili u najvećoj tišini, ustrašeni da će postelja zaškripati, pokriveni plahtama, uvijeni u zajedničku vrućinu i mirise bila je poticaj vatri u njihovim srcima. Bili su u životnoj dobi kada su neumorno mogli voditi ljubav. I dok su djevojke cvjetale poput zrela ljeta, oči im bivale sve modrije, put sve sjajnija a osmijeh sve sretniji, Rolf je zaboravljao latinski, sudarao se s namještajem i spavao hodajući, dok je služio kod stola doimao se gotovo kao mjesečar, koljena mu se tresla a pogled vrludao.
Taj dečko previše radi, Burgel, nekako mi je blijed, treba mu vitamina, govorio je Rupert, i ne sluteći da je dečko njemu iza leđa proždirao goleme obroke slavnog ujnina jela za poticanje spolnog nagona, da mu mišići ne bi otkazali kad ih stavi na kušnju. Mladi su rođaci skupa otkrili uvjete potrebne za polijetanje i u nekoliko su prilika letjeli čak vrlo visoko. Momak se pomirio s tim da njegove družice bolje poznaju slast i da su kadre u jednoj te istoj seansi po nekoliko puta ponoviti isti podvig, pa je, da bi održao ugled i da ih ne razočara, naučio dozirati vlastitu snagu i zadovoljstvo improviziranim tehnikama. Puno kasnije saznao je da se takvim metodama služe u Kini od Konfucijevih vremena i zaključio da nema ništa nova pod kapom nebeskom, kako je govorio i njegov ujak Rupert kad god bi čitao novine. Ponekad je taj ljubavni trokut bivao tako sretan da se zaboravljao rastati pa bi zaspali u klupku prepletenih udova, mladić utonuo u mirisnu bijelu goru, uljuljan sestrinskim snom. Budili su ih prvi pijevci, u pravi tren da svako uskoči u vlastitu postelju prije no što ih roditelji zateknu u tom slatkom grijehu.
U početku su sestre pomišljale na to da vuku šibice za neumornog Rolfa Carlea, ili da bacaju novčić, ali su u tim nezaboravnim borbama otkrile da ih s njim veže zaigranost i veselje, osjećaj posvema nepodesan za temelj uglednoj bračnoj vezi. Kao praktične žene, držale su puno podesnijim brak s mirišljivim tvorničarima svijeća, a rođak je mogao ostati kao ljubavnik i, po mogućnosti, otac njihove djece, jer im tako ne bi bilo dosadno, ali bi možda donijele na svijet tupu djecu. Rolf Carle, napajan na romantičnoj književnosti, viteškim romanima i krutim pravilima o poštenju upijenima u djetinjstvu, nikad se ne bi bio dosjetio takvu rješenju. Dok su one snivale te hrabre kombinacije, on je jedva uspijevao zatomiti osjećaj krivnje što vodi ljubav sa obje, tješeći se da je posrijedi privremeni dogovor, čiji je konačni cilj da se bolje upoznaju prije nego se odluči za jednu od njih dvije, ali ugovor na dugi rok činio mu se ogavno razvratnim. Mučio ga je nerješiv sukob želje, koju su ta dva obilata i darežljiva tijela neprestano snažno potpirivala, i njegova vlastita strogost zbog koje je monogamni brak držao jedinim rješenjem za čestita muškarca.
- Ne luduj, Rolfe, zar ne vidiš da nas uopće nije briga? Ja te ne želim samo za sebe, a ni moja sestra, i možemo ovako sve dok se ne udarno, pa i kasnije.
Taj prijedlog bijaše koban za mladića. Trideset je sati bio obuzet gnjevom, ali na kraju je prevladala pohota. Pokupio je s poda vlastito dostojanstvo i otišao u postelju sa obje. A predivne su ga rođakinje, gole i nasmiješene, svaka sjedne strane, obavijale blistavom parom od cimta, klinčića, vanilije i limuna, sve dok mu nisu izludile čula i uništile u njemu tvrde kršćanske vrline.
Tako su prošle tri godine, dovoljne da izbrišu grozne more i zamijene ih ugodnim snovima. Možda bi djevojke pobijedile njegove skrupule i on bi ostao s njima do kraja života, vršeći pokorno ulogu dvostrukog ljubavnika i mužjaka, da ga sudbina nije odvela na drugu stranu. Gospodinu Araveni, novinaru po profesiji a u duši seneastu, palo je u dio da ga vodi. Aravenaje pisao u najvažnijim novinama u zemlji. Bio je najbolji gost pansiona, gotovo svaku subotu i nedjelju provodio je kod Burgel i Ruperta, gdje ga je čekala uvijek ista soba. Pero mu je bilo na takvu glasu da ga ni diktatura nije uspjela sasvim ušutkati, a vlastitim si je poštenjem u tijeku rada pribavio takvu slavu da je mogao objavljivati i ono što se njegove kolege nikad ne bi usudile. Uvažavali su ga čak i General i čovjek s gardenijom, dopuštajući tako stanovitu ravnotežu koja mu je osiguravala prostor u kojem se nesmetano kretao unutar danih granica, a vlada je, pokazujući njegove napola smione članke, davala dojam liberalnosti. Vrlo sklon dobru životu, pušio je goleme cigare, jeo kao lav, a bio je i sjajan pilac, i jedino je on bio kadar pobijediti ujaka Ruperta na nedjeljnim pivskim turnirima. Jedino je on imao pravo štipati Rolfove rođakinje za one neviđene guzice, jer je to radio duhovito, ne želeći ih time vrijeđati nego samo odati dužno poštovanje. Dođite, divne moje valkire, dopustite da vam jedan jadni novinar stavi ruku na guzicu, čak se i ujna Burgel smijala dok su se djevojčice okretale da bi im on svečano zadigao suknje od vezena pusta i ushitio se pri pogledu za one lopte pokrivene dječjim gaćicama.
Gospodin Aravena imao je filmsku kameru, mali, vrlo bučan pisaći stroj, s oguljenim tipkama od silnog udaranja, za kojim je provodio cijelu subotu i pol nedjelje pišući sa dva prsta kronike na terasi, gutajući usput salame i lijevajući pivo niz grlo. Jako mi godi čisti gorski zrak, govorio je udišući crni dim cigare. Katkad je dolazio s kakvom gospođicom, uvijek s drugom, i predstavljao je kao nećakinju, a Burgel se pravila da mu vjeruje, ova kuća nije jedan od onih nepristojnih hotela, što vi mislite, samo njemu dopuštam da dolazi u društvu, jer se radi o vrlo uglednom gospodinu, zar niste vidjeli njegovo ime u novinama? Aravenino oduševljenje dotičnom damom trajalo bijednu noć, kasnije bi mu dosadila pa ju je slao natrag u grad prvim kamionom koji je vozio povrće. Zato je danima pričao i šetao van sela s Rolfom Carleom. Komentirali su vijesti iz svijeta, dao mu je prvu pouku iz unutrašnje politike, savjetovao mu što da čita, naučio ga kako će rabiti filmsku kameru, te osnove stenografije. Ne možeš dovijeka ostati u ovoj Koloniji, govorio mu je, to je dobro za neurotičara poput mene da dovede u red tijelo i da se dezinficira, ali ova scenografija nije za zdrava mladića. Rolf Carle dobro je poznavao Shakespeareova, Moliereova i Calderonova djela, ali nikad nije bio u kazalištu i nije mogao uočiti vezu s ovim selom, ali nije imalo smisla raspravljati s učiteljem koga je obožavao.