Eva Luna (12 page)

Read Eva Luna Online

Authors: Isabel Allende

- Zadovoljan sam tobom, nećače. Za nekoliko godina možeš otvoriti vlastitu urarsku radnju, to je dobar posao - predložio mu je ujak Rupert na njegov dvadeseti rođendan.

- Ja zapravo ne bih htio biti urar, ujače. Mislim da je film znatno bolje zanimanje za mene.

- Film? Čemu to služi?

- Za pravljenje filmova. Mene zanimaju dokumentarci. Htio bih znati što se događa u svijetu, ujače.

- Što manje znaš, to bolje, ali ako ti se to sviđa, radi kako znaš.

Burgel se zamalo razboljela kad je čula da će otići u grad da ondje živi sam, u tome leglu opasnosti, droge, politike, bolesti, gdje su žene sve odreda, da prostite, kurve, sve su kao turistkinje koje dolaze ovamo u Koloniju njišući krmu i izbacujući pramac naprijed. Rođakinje su mu, sve očajne, pokušale uskratiti usluge, ali kad su uvidjele da bi ta kazna bila jednako bolna njemu koliko i njima, promijenile su taktiku i prepustile se ljubavi tako da je Rolf zabrinjavajuće smršavio. Ipak su najviše trpjeli psi, koji su, nanjušivši pripreme, izgubili tek i šuljali se povijena repa, ovješenih ušiju i nepodnošljivo molećiva pogleda. Rolf Carle odolio je svim pritiscima na vlastite osjećaje i dva mjeseca kasnije otišao na studije, obećavši prije toga ujaku Rupertu da će subotom i nedjeljom dolaziti k njima, ujni Burgel da će pojesti sve kolačiće, šunku i pekmeze koje mu je uvaljivala u kovčege, a rođakinjama da će biti savršeno čestit ne bi li obnovio snage za igru s njima. 

V

Dok je život Rolfa Carića tako tekao, u njegovoj blizini završavalo je moje djetinjstvo. U to je doba počela Kumina nevolja. Čula sam na radiju, i vidjela njezinu sliku u listovima koje je Elvira kupovala kradom od gazdarice, i tako saznala da je rodila nakazu. Kompetentni znanstvenici obavijestili su javnost da taj stvor pripada Plemenu III, što znači da je sastavljen od dva spojena tijela i dvije glave; da je ksifodimnog roda, i da zato ima samo jednu kičmu, a monofalne vrste, jer oba tijela imaju samo jedan pupak. Zanimljivo je bilo da je jedna glava bila bijele, a druga crne rase.

- Jadnik ima dva oca, to je sigurno - govorila je Elvira s izrazom gađenja na licu.

- Koliko ja znam, takve se nesreće događaju ako spavaš sa dva čovjeka u istom danu.

Prešla sam pedesetu, ali nikad nisam napravila takvo što. Ja nikad nisam dopustila da se u mom trbuhu miješaju sokovi dvaju muškaraca, jer od takvih grijeha rađaju se cirkuski patuljci.

Kuma je zarađivala za život čisteći noću urede. Baš je čistila mrlju na prostiraču na desetom katu kad je osjetila prve bolove, ali je nastavila posao jer nije bila kadra izračunati koliko još ima do poroda i jer je bila bijesna na samu sebe što se prepustila iskušenju koje sad plaća tom mučnom trudnoćom. Poslije ponoći osjetila je kako joj niz noge klizi topla tekućina, i htjela je poći u bolnicu, ali je bilo kasno, nestalo joj je snage i nije mogla sići. Zvala je iz sveg glasa, ali u praznoj zgradi nije bilo nikoga da joj pritekne upomoć. Pomirivši se da će zamazati ono što je upravo očistila, legla je i očajnički tiskala sve dok dijete nije izišlo. Vidjevši da je rodila čudnoga dvoglavog stvora, potpuno se smela, i prvo joj je palo na pamet da ga se što prije riješi. Čim je uspjela stati na noge izvukla je novorođenče na hodnik i spustila ga niz otvor za smeće, a zatim se vratila i drhteći nastavila prati prostirač. Sutradan, kad je domar ušao u podrum, našao je u smeću nakupljenu iz ureda majušno mrtvo tijelo, gotovo neozlijeđeno jer je palo na stiropor. Na njegove krikove prve su dotrčale konobarice iz kantine, i vijest je za nekoliko časaka izišla na ulicu i proširila se po cijelom gradu. U podne sva je zemlja znala za tu bruku, čak su strani novinari došli slikati dijete, jer medicinske knjige nikad prije nisu zabilježile takav spoj rasa. Tjedan dana nije se pričalo ni o čemu drugome, zasjenilo je čak i smrt dvaju studenata koje je policija izrešetala na vratima Sveučilišta dok su nosili crvenu zastavu i pjevali Internacionalu.

Majku su nazivali izrodom, ubojicom i neprijateljicom znanosti jer nije htjela predati dijete Anatomskom institutu na ispitivanje, nego je zahtijevala da bude pokopan na groblju u skladu s kršćanskim navadama.

- Prvo ga ubije i baci u smeće kao pokvarenu ribu, a zatim bi ga htjela pokopati kao kršćanina. Bog ne prašta takve zločine, ptičice.

- Ali, bakice, nema dokaza da ga je ona ubila...

- A nego tko je?

Kuma je nekoliko tjedana bila u samici, sve dok sudski liječnik nije uspio da ga konačno saslušaju. On je neprestano tvrdio, samo ga nisu htjeli slušati, da pad kroz otvor za smeće nije uzrok smrti, nego da se dijete rodilo mrtvo. Na kraju je sud oslobodio jadnicu, ali je ostala žigosana, jer su je kasnije još tjednima progonili novinski naslovi, i nitko nije vjerovao službenoj verziji. Neumoljivo javno mnijenje bilo je na djetetovoj strani, a Kumu su nazivali »Ubojicom nejake Nakaze«.

Taj nemili događaj slomio joj je živce. Nije mogla podnijeti osjećaj krivnje što je donijela na svijet strašilo, i kad su je pustili iz zatvora, bila je to druga osoba, uvjerena da je porod Božja kazna za neki ogavni grijeh kojega se ni sama nije više sjećala. Bilo ju je sram izlaziti pred svijet, i počela je tonuti u bijedu i očaj. Najposlije se utekla vračevima, koji su joj odjenuli mrtvačku halju, polegli je na zemlju, okružili zapaljenim svijećama i gušili dimom, talkom i kamforom, sve dok pacijentica nije ispustila krik iz dna duše, što je protumačeno kao konačno istjerivanje zlih duhova. Zatim su joj objesili nekakve svete ogrlice, da zlo ne bi ponovno ušlo u nju.

Kad sam je posjetila s Elvirom, zatekla sam je u istoj straćari oličenoj bojom indiga. Nije više bila ni onako tamnoputa niti otvoreno koketna, čime je plijenila poglede na ulici, okružila se svetačkim slikama i urođeničkim božanstvima, a sve društvo bijaše joj balzamirana puma. Vidjevši da molitvama, vradžbinama i travarskim napucima neće okončati nevolje, Kuma se zaklela pred oltarom Djevice Marije da se nikad više neće približiti muškom tijelu, a da bi samu sebe prisilila na održanje zavjeta, dala je da joj neka babica zašije rodnicu. Zamalo je umrla od infekcije. Ne znam jesu li je spasili antibiotici u bolnici, voštanice koje je palila Svetoj Riti ili čajevi što ih je pila bez predaha.

Otad više nije mogla bez ruma i svetaca, izgubila je korak i vezu sa životom, često nije prepoznavala znance i tumarala je gradom i mrmljala besmislice o vražjem sinu, stvoru dviju rasa, rođenu iz njene utrobe. Bila je sva poremećena i nije mogla zaraditi ni dinara, jer joj u takvu stanju i s reputacijom u crnoj kronici nitko nije htio dati posla. Katkad bi nestajala na duže vrijeme, i ja sam se bojala da je umrla, ali se vraćala kad je više nisam ni očekivala, svaki put sve izmorenija i tužnija, podbuhlih očiju, s uzetom sa devet čvorova kojim mi je mjerila opseg glave, sigurnim načinom, tko zna gdje pobranim, načinom provjere jesam li još uvijek djevica. To ti je sve imanje, sve dok si nevina nešto i vrijediš, kad to izgubiš, nisi nitko i ništa, tako je govorila, a ja nisam shvaćala zašto baš taj grešni i zabranjeni dio tijela toliko vrijedi.

Mjesecima se nije pojavljivala da ubere moju plaću, a onda je odjednom dolazila i tražila da joj posude novac, molila je i prijetila, vi mučite moju curicu, ništa ne raste, jako je mršava, a zli jezici vele da je gazda dira, to mi se ne sviđa, to se zove zavođenje maloljetnica. Kad bi se pojavila, ja sam se brzo skrivala u lijes. Stara se cura nije dala i nije mi povećala plaću, a Kumi je javila da će je, kad je slijedeći put dođe gnjaviti, prijaviti policiji, oni te već poznaju, dobro znaju tko si i što si, trebala bi mi biti zahvalna što se brinem za ovo dijete, da nije mene bila bi mrtva kao i tvoje dvoglavo dijete.

Stanje je postale neizdrživo, pa je gazdarica jednog dana konačno izgubila strpljenje i otkazala mi. Rastanak s Elvirom bio je vrlo tužan. Bile smo skupa više od tri godine, ona me mazila a ja sam joj punila glavu nevjerojatnim pričama, pomagale smo jedna drugu, međusobno smo se štitile i dijelile smijeh. Spavanje u istoj postelji i igre podušja u istom lijesu učvrstile su neraskidivu vezu, koja nas je tješila u osami i grubosti služinskog posla. Elvira me nije zaboravila i odonda me posjećivala gdje god sam bila. Uvijek me nekako pronalazila. Pojavljivala se gdje god sam radila, kao kakva dobroćudna bakica, noseći staklenku ukuhane guajave i nekoliko lizalica kupljenih na tržnici. Sjedile bismo i gledale se obuzete onom pikrivenom naklonošću na koju smo obje bile navikle, a prije rastanka Elvira me uvijek molila jednu dugačku priču, da joj traje do idućeg posjeta. Tako smo se viđale dosta dugo, sve dok se zlosretnim slučajem nismo izgubile.

Ja sam počela hodočastiti iz kuće u kuću. Kuma mi je mijenjala moje poslodavce, tražila svaki put sve više novaca, ali nitko nije htio dati puno za moje usluge, jer su mnoge djevojčice moje dobi radile besplatno, samo za hranu. U to doba pomiješali su mi se računi, i sad se više i ne sjećam gdje sam sve bila, osim što ne mogu zaboraviti nekoliko mjesta, kao dom gospođe s hladnim porculanom, koje mi je vještina puno godina kasnije poslužila kao osnova za jedinstvenu pustolovinu. Bila je udovica, rođena u Jugoslaviji, loše je govorila španjolski i kuhala vrlo složena jela. Bijaše otkrila formulu univerzalne tvari, tako je iz skromnosti nazivala nekakvu mješavinu novinskog papira namočena u vodi, običnog brašna i zubnog cementa, od koje je pravila nekakvu sivu smjesu koja je u vlažnom stanju bila rastezljiva, a kad se skrutnula bila je tvrda kao kamen. Njome je mogla napraviti odljevak svega osim prozirnog stakla i staklaste površine oka. Mijesila ju je, umatala u vlažnu krpu i stavljala u hladnjak sve dok joj nije zatrebala. Mogla ju je oblikovati poput gline ili izvaljati valjkom da postane tanka poput svile, mogla ju je rezati, zavijati je na različite načine i presavijati u svim pravcima. Kad se masa skrutnula i osušila, prelijevala ju je caklinom a zatim bojila po ukusu da bi dobila drvo, metal, platno, voće, mramor, ljudsku kožu ili bilo što drugo. Njezina je kuća bila zbirka mogućnosti te čudovišne tvari: na ulazu je bio paravan s Koromandelske obale; četvorica mušketira sa isukanim mačevima dominirala su gostinjskom sobom odjevena u baršun i čipke; slon urešen na indijsku služio je kao stolić za telefon; uzglavlje postelje bilo je u obliku rimskog friza. Jedna od soba bila je preuređena u faraonsku grobnicu: na vratima bili su reljefi s nadgrobnim motivima, svjetiljke su bile u obliku crnih pantera sa svjetlećim žaruljicama u očima, stol je predstavljao sarkofag od paljenog drveta s inkrustacijama od lažnog lazura, a pepeljare su bile u vječnoj i jasnoj formi sfinge, s rupom na boku za gašenje opušaka.

 Lunjala sam tim muzejom, ustrašena da će se nešto od toga razbiti pod krpom za prašinu, ili da će pod njom oživjeti i početi me proganjati, da će me mušketir probosti mačem ili slon kljovom, i da će me pantera uhvatiti u pandže. Tako se u meni probudio zanos za kulturu drevnog Egipta i užas od krušnog tijesta. Jugoslovenka je u moju dušu usadila neiskorjenjivo nepovjerenje prema neživim predmetima, i otad ih uvijek moram doticati da bih bila sigurna jesu li zaista ono što predstavljaju ili su napravljeni od Univerzalne tvari. Tih mjeseci dok sam radila u nje naučila sam i taj posao, ali me, na sreću, nije sasvim obuzeo. Hladni porculan opasno je iskušenje, jer kad jednom ovladate njegovim tajnama, ništa vas ne sprečava da napravite kopiju svega što možete zamisliti, sve dok ne izgradite svijet od laži i ne izgubite se u njemu.

Gazdarici je rat uništio živce. Uvjerena da je nevidljivi neprijatelji uhode i da joj hoće nauditi, ogradila je imanje visokim zidom sa nazubljenim komadićima stakla, a u noćnom je ormariću držala dva pištolja,

- ovaj je grad prepun lopova, ja se, jadna udovica, moram sama braniti, moram biti kadra sama sebe braniti, pucat ću među oči prvome tko mi se uvuče ovamo.

- Meci nisu bili namijenjeni samo lopovima, onog dana kad ova zemlja dođe komunistima u šake, ja ću te svojom rukom ubiti da ne patiš, Evice, a onda ću si rasprsnuti glavu jednim hicem, tako je govorila.

Prema meni bila je pažljiva, čak nježna, pazila je da obilato jedem, kupila mi je dobar krevet, i svako poslijepodne zvala me u gostinjsku sobu da tamo skupa slušamo radio-romane u nastavcima. »Ponovno listamo zvučne radiostanice uz koje ćete proživjeti uzbuđenja i romanse novog poglavlja...« Sjedile smo jedna kraj druge i grickale kolačiće, okružene mušketirima i slonom, slušale po tri romana zaredom, dva ljubavna i jedan detektivski.

Bilo mi je ugodno kod te gazdarice, imala sam osjećaj da sam u vlastitom domu. Jedina je nezgoda bila to što se kuća nalazila u udaljenom dijelu grada, pa je Elviri bilo nezgodno dolaziti, ali moja je baka unatoč tome prevaljivala taj put kad god je uspijevala dobiti slobodno poslijepodne: umorna sam od tolikog hoda,

- ptičice, ali sam još umornija ako te ne vidim, svakog dana molim Boga da tebe prosvijetli a meni dade zdravlja pa da se volimo, tako mi je govorila.

Mogla sam ondje ostati dugo, jer Kuma nije imala razloga za žalbe, gazdarica joj je plaćala na vrijeme i obilato, da nije bilo jedne čudne nezgode. Jedne vjetrovite noći, oko deset sati, začule smo otegnute zvukove, slične bubnjanju. Udovica je zaboravila pištolje, drhteći navukla rebrenice i nije htjela ni pogledati van da provjeri otkud dolazi buka. Drugog dana našle smo u vrtu četiri mrtve mačke, zadavljene, odrubljene glave ili rasporena trbuha, te prostote ispisane krvlju po zidu. To me podsjetilo da sam na radiju čula za slične slučajeve, pripisivane klapama dječaka koji su uživali u tako okrutnoj zabavi, pa sam pokušala uvjeriti gazdaricu da nema mjesta panici, ali sve je bilo uzalud. Jugoslovenka je izludjela od straha, i odlučila je pobjeći iz zemlje prije nego što boljševici naprave njoj isto što su napravili mačkama.

- Imaš sreću, našla sam ti posao kod jednog ministra - najavila mi je Kuma.

Novi gospodar bio je bezvezna osoba, kao i svi funkcionari u tom razdoblju hibernacije javnog života, kad je bilo kakav dah izvornosti mogao odvesti u kakav podrum u kojem je čekao tip namirisan francuskim miomirisom sa cvijetom u zapučku. Bio je iz stare i bogate velikaške obitelji, što je donekle opravdavalo njegove bezobraštine, ali kad je prešao granice podnošljivosti, čak ga je i obitelj odbacila. Iz vlade su ga izbacili kad su ga našli kako mokri iza zelenih brokatnih zastora u Sobi grbova, a s istog su ga razloga izbacili i iz jedne ambasade, ali taj loš običaj, neprihvatljiv diplomatskom protokolu, nije mu smetao da vodi jedno od ministarstava. Glavne su mu vrline bile sposobnost laskanja Generalu i dar da uvijek ostane nezamijećen. Zapravo, njegovo se ime pročulo godinama kasnije, kad je malim  privatnim avionom pobjegao iz zemlje, a u brzini je na uzletištu zaboravio kovčeg pun zlata, koji mu u inozemstvu ionako nije zatrebao.

Other books

Vampirium by Joe Dever
Hero of Rome by Douglas Jackson
Return to Exile by Lynne Gentry
Conflict Of Interest by Gisell DeJesus
Don't Cry Tai Lake by Xiaolong, Qiu
Falling Into Grace by Ellie Meade
Unspeakable Truths by Montalvo-Tribue, Alice