Authors: Isabel Allende
Mali su tenkovi nadirali uza strahovit štropot, ali nisu stigli daleko, jer je kaldrma iz kolonijalnih vremena u ulicama oko trga propala, a ljudi su kamene kocke iskoristili za napad na vlasti. Bilo je toliko rana i unutarnjih povreda da je u zemlji proglašeno opsadno stanje i uveden redarstveni sat. Te su mjere još potakle nasilje, kojeg je bilo svuda poput ljetnih požara. Studenti su posvud postavljali bombe domaće proizvodnje, čak u crkvene propovjedaonice, svjetina je srušila metalne rešetke na portugalskim trgovinama da bi došla do robe, grupa đaka uhvatila je jednog policajca i provela ga golog po Aveniji Nezavisnosti. Bilo je, nažalost, puno lomljave i žilava, ali bila je to velebna gungula u kojoj se narod imao prilike izvikati iz sveg glasa, prekoračiti sve norme i ponovo osjetiti slobodu. Bilo je i grupa novopečenih glazbenika koji su udarali u prazne benzinske kante i plesača koji su plesali u nizu uz ritmove s Kube i Jamajke. Graja je trajala četiri dana, ali su se duhovi nakon toga smirili jer su svi bili iscrpljeni, a nitko se nije točno sjećao zašto je sve počelo.
Dotični ministar podnio je ostavku a zamijenio ga je jedan moj znanac. Prolazeći pored jednog kioska vidjela sam njegovu sliku na naslovnoj stranici nekih novina i jedva sam ga prepoznala, jer taj oštri lik namrštenih obrva i uzdignute ruke nije odgovarao čovjeku koga sam ostavila ponižena u baršunastom biskupskog naslonjaču. Potkraj tjedna vlada je ponovno preuzela kontrolu nad gradom a General je otišao na odmor na svoj privatni otok, da izvali trbuh prema karipskom suncu, uvjeren da vlastite zemljake drži u šaci. Vjerovao je da će vladati do kraja života, jer je za to i držao čovjeka s gardenijom koji je pazio da u kasarnama i na ulici ne bude urota, a osim toga bio je uvjeren da ona munjevita demokracija nije trajala dovoljno da ostavi jačeg traga na kolektivno pamćenje.
Rezultat toga strahovitog nereda bio je nekoliko mrtvih i neodrediv broj uhićenih i izbjeglih. Ponovno su otvorene igračnice i javne kuće u Ulici Republike i stanovnici su se vratiti starim zanatima, kao da ničega nije ni bilo. Vlasti su i dalje primale postotak a novi ministar održavao je vlastiti položaj bez neprilika pošto je policiji naredio da ne uznemiruje polusvijet i da se, kao i uvijek, posveti progonima političkih protivnika, lovu na luđake i prosjake, da im brije glave, da ih škropi dezinficirajućim sredstvima i ostavlja na cesti da odumru prirodnim putem. General se nije obazirao na govorkanja, uvjeren da će optužbe za zlorabe i korupciju samo učvrstiti njegov utjecaj. Upamtio je Dobročiniteljevu lekciju i vjerovao da povijest posvećuje hrabre vođe, jer puk prezire iskrenost i drži je svojstvom žena i fratara, a ne uresom pravog muškarca. Bio je uvjeren da učeni ljudi služe za to da ih narod počasti poprsjima, i da je dobro imati na raspolaganju dvojicu-trojicu takvih koji će ući u školske knjige, ali kad dođe do podjele vlasti, da samo svojevoljni i strašni vođe imaju priliku slaviti.
Danima sam se potucala posvuda. Nisam sudjelovala u Kurvanjskoj buni, jer sam se klonila nereda. Unatoč vidnoj majčinoj prisutnosti, u početku sam ćutila neodređenu vrućinu usred tijela, a usta mi bila suha, hrapava, puna pijeska, ali poslije sam se navikla. Zaboravila sam krute higijenske navike koje su mi utuvile Kuma i Elvira i prestala se prati na javnim vodoskocima i slavinama. Pretvorila sam se u zmazanku, danju sam besciljno šetala i jela što sam našla, a noću sam se uvlačila u kakvo mračno mjesto da se skrijem dok traje redarstveni sat, kad samo automobili Službe sigurnosti kolaju ulicama.
Jednog dana, oko šest poslijepodne, upoznala sam Riada Halabia. Stajala sam na nekom uglu, a on se zaustavio da me promotri. Podigla sam pogled i ugledala čovjeka srednjih godina, krupna, beživotnih očiju i debelih kapaka. Mislim da je bio u odijelu i kravati, ali u mom je sjećanju ostao u onim savršenim gujaverama od batista koje sam nedugo potom i sama tako pomno glačala.
- Hej, curice....- zovnuo me unjkavim glasom.
Tad sam primijetila manu na njegovim ustima, duboku usjeklinu od gornje usne do nosa, rijetke zube između kojih se pokazivao jezik. Izvadio je rupčić i prinio ga licu da bi sakrio tu deformaciju dok mi se smiješio maslinastim očima. Počela sam se povlačiti, ali odjednom me obuzeo sveopći umor, nepodnošljiva čežnja da se prepustim i zaspim, koljena su mi se presavila i sjela sam na tlo gledajući neznanca kroz gustu izmaglicu. On se sagnuo, uzeo me za ruke i prisilio da se ustanem, napravim korak, dva, tri, sve dok se nisam našla u nekoj kavani pred golemim sendvičem i čašom mlijeka. Primila sam ih drhtavim rukama, udišući miris topla kruha. Dok sam žvakala i gutala osjetila sam tupu bol, oštro zadovoljstvo, divlju čežnju, koje sam kasnije tek kadikad osjećala u ljubavnom zagrljaju. Jela sam brzo i nisam uspjela završiti jer mi se zavrtjelo, tog puta nisam mogla zauzdati mučninu i povratila sam. Ljudi su se s gađenjem razmakli oko mene, konobar je počeo sipati uvrede, ali ga je onaj čovjek ušutkao papirnom novčanicom i odveo me odande pridržavajući me oko struka.
- Gdje živiš, dijete? Imaš li obitelj?
Zanijekala sam, zasramljena. Čovjek me odveo u obližnju ulicu gdje je stajao njegov kamiončić, sav neuredan i prepun kutija i vreća. Pomogao mi je da se popnem u nj, pokrio me svojom vjetrovkom, upalio motor i krenuo prema istoku. Putovali smo cijelu noć kroz mračan kraj, u kojem su svijetlile jedino stražare na mitnicama, kamioni na putu za naftonosna polja i Palača siromaha, koja se poput opsjene ukazala kraj ceste na tridesetak sekundi. Nekad je to bila Dobročiniteljeva ljetna rezidencija u kojoj su plesale najljepše mulatkinje na Karibima, ali istog dana kad je tiranin umro počeli su joj prilaziti siromasi, prvo sramežljivo, a zatim u gomili. Ušli su u vrt, a kako ih nitko nije zadržao, krenuli su dalje, uspeli se širokim stubištem ograđenim stupovima s bakrenim zakovicama, prošetali raskošnim dvoranama od mramora, bijeloga iz Almerie, ružičastoga iz Valencie, sivoga iz Carrare, prolazili su isto takvim mramornim hodnicima, prošaranim oblicima nalik na drveće, arabeskama i lukovicama, ulazili u kupaonice od oniksa, zada i turpalina, i konačno se smjestili sa djecom, djedovima, bakama, alatom i domaćim životinjama. Svaka je obitelj našla mjesto za sebe, podijelili su prostrane prostorije nevidljivim crtama, objesili ležaljke, razvalili rokoko namještaj da nalože peći, djeca su rastavila slavine od rimskog srebra, mladi su vodili ljubav među vrtnim ukrasima, a starci sijali duhan u pozlaćene kade. Netko je poslao policiju da ih odande izbaci oružjem, ali vladina su se vozila putem izgubila i nikad nisu uspjela pronaći to mjesto. Uljeze nisu mogli izbaciti jer je i palača i sve u njoj postalo nevidljivo ljudskom oku i ušlo u neku drugu dimenziju u kojoj se živjelo u miru.
Kad smo konačno stigli na cilj, sunce je već bilo izašlo. Agua Santa jedno je od onih mjesta koja snivaju duboki provincijski san, oprana na kiši i blještava pod nevjerojatnim tropskim suncem. Kamiončić je prošao glavnom ulicom u kojoj su bile kolonijalne građevine, svaka s malenim vrtom i kokošinjcem, i stao pred kućom oličenom vapnom, čvršćom i otpornijom od ostalih. Ulazna vila bila su zatvorena pa nisam primijetila da je to zapravo trgovina.
- Stigli smo kući - rekao je čovjek.
Riad Halabf pripadao je ljudima koje je pobijedila vlastita suosjećajnost. Toliko je volio druge da ih je htio poštedjeti gađenja pri pogledu na njegovu razrezanu usnu pa je u ruci uvijek nosio rupčić da je pokrije, nije ni jeo ni pio pred drugima, rijetko se smiješio i uvijek je gledao da stane nasuprot svjetlu ili u sjenu, kako bi sakrio vlastiti nedostatak. Do kraja života nije zamijetio da mu je okolina sklona i da je u meni probudio ljubav. Došao je u našu zemlju u petnaestoj godini, sam i bez novaca, bez prijatelja i s turističkom vizom u lažnoj turskoj putnici koju mu ju je otac kupio od nekakva konzula-krijumčara na Bliskom Istoku. Zadaća mu je bila da se obogati i šalje novac obitelji, i premda nije uspio u prvome, revno je ostvarivao ovo drugo. Odškolovao je braću, dao miraz svim sestrama, a roditeljima kupio maslinik, preduvjet za ugled u zemlji izbjeglica i prosjaka u kojoj je odrastao. Govorio je španjolski sa svim kreolskim idiomima, ali s prepoznatljivim pustinjskim naglaskom, a odande je donio i smisao za gostoprimstvo i strast za vodom. Prvih godina hranio se kruhom, bananama i kavom. Spavao je na podu tekstilne radionice nekog zemljaka, koji je zauzvrat tražio da mu čisti, prenosi čunke konca i pamuka i postavlja mišolovke, na što je ovaj redovito trošio dio dana, dok je ostatak koristio za različite transakcije. Brzo je shvatio kako se najbolje zarađuje i odlučio se posvetiti trgovini. Hodao je po uredima nudeći satove i donje rublje, po gradskim kućama gdje je snubio kućne pomoćnice da kupuju kozmetičke preparate i jeftine ogrlice, po gimnazijama gdje je izlagao zemljovide i olovke, po kasarnama gdje je prodavao fotografije golišavih glumica i sličice Svetog Gabrijela, zaštitnika vojske i regruta. Ali, konkurencija je bila nesmiljena a njegove mogućnosti uspjeha gotovo nikakve, jer se sva njegova trgovačka sposobnost sastojala u ljubavi za cjenkanjem, koje mutnije donosilo koristi, ali je bilo dobra izlika da razmijeni misli sa strankama i sklopi prijateljstva.
Bio je pošten i nije imao ambicija, nije imao uvjeta za uspjeh u tom poslu, barem ne u glavnom gradu, pa su mu zemljaci savjetovali da pođe u provinciju i pokazuje robu po malim selima, gdje su ljudi naivniji.
Riad Halabi krenuo je užasnut kao i njegovi preci kad su kretali na dugački put preko pustinje. U početku se vozio autobusom, dok nije zajmom kupio motocikl i montirao veliku kutiju na stražnje sjedalo. Na njemu je jahao kozjim stazama i gorskim vrletima, otporan kao i sva njegova jahačka traga. Kasnije je kupio star ali izdržljiv automobil, i na kraju kamiončić. U njemu je prešao cijelu zemlju. Penjao se na vrhove Anda traljavim stazama, prodavao u zaseocima gdje je zrak bio tako čist da si u predvečerje mogao vidjeti anđele; kucao je na svaka vrata duž obale, sav omamljen toplim dahom sieste, znojan, grozničav od silne vlage, ponekad je zastajkivao da pomogne iguanama kojima su šape ostajale u asfaltu istopljenu na suncu; prelazio je preko pješčanih humaka brodeći bez kompasa po moru pijeska koji je raznosio vjetar, ne osvrćući se za sobom da mu zavodljivi zaborav ne pretvori krv u kakao.
Konačno je stigao u kraj koji je nekoć bio bogat i čijim su se rijekama spuštali kanui prepuni mirisnih zrnaca kakaa, ali ga je uništila nafta pa je obrastao u prašumu, a čovjek ga je zapustio. Zaljubljen u taj kraj, prolazio je onuda zadivljena pogleda i zahvalna srca, i mislio na svoju zemlju, suhu i tvrdu, u kojoj je trebalo raditi poput crva da se primi jedna jedina naranča, za razliku od ovog mjesta prebogata plodovima i cvijećem, nalik na raj pošteđen. Tamo je čak i nekome tko je, poput njega, nesklon dobicima, bilo lako prodati neku sitnicu, ali srce mu je bilo ranjivo i nije bio kadar bogatiti se na račun tuđeg neznanja.
Zavolio je ljude, koji su ostali gospoda i u tom siromaštvu i zapuštenosti. Svugdje su ga primali kao prijatelja, kao što je i njegov djed primao strance u svoju trgovinu, vjerujući da je gost svetinja. Kod svake kuće nudili su mu limunadu, mirisnu crnu kavu, stolicu da se odmori u hladu. Bio je to veseo i širokogrudan svijet, otvoren, a riječ je kod njih imala snagu ugovora. On bi otvarao kovčeg i razastirao robu po utabanoj ilovači. Domaćin je s ljubaznim smiješkom motrio ta dobra sumnjive uporabne vrijednosti i pristajao je na kupovinu da ga ne bi uvrijedio, ali mnogi mu nisu mogli platiti jer gotovo nikad nisu imali novaca. Još uvijek su sumnjali u novčanice, te naštampane papire koji danas nešto znače ali sutra mogu biti povučeni iz opticaja u skladu s mušicama trenutnog vlastodršca, ili mogu nepažnjom nestati, kako se dogodilo s novcem skupljenim za pomoć gubavcima, što ga je svega pojeo neki jarac uvukavši se u blagajnikov ured. Više su voljeli kovanice, koje su imale težinu, koje su zvonile na tezgi i sjajile se kao pravi pravcati novac. Najstariji su još uvijek skrivali ušteđevinu u glinenim ćupovima i limenkama od kerozena koje su zakapali u dvorištima, jer nisu ni znali da postoje banke. S druge strane, malo je njih brinulo financijske brige, većina je živjela od robne razmjene. Riad Halabi privikao se na te okolnosti i zanemario roditeljski nalog da se obogati.
Jednom se obreo u mjestu Agua Santa. Kad je ušao u selo, učinilo mu se da je napušteno jer na ulici nije vidio ni žive duše, ali potom je otkrio gomilu ljudi skupljenu pred poštom. Bilo je to onog znamenitog jutra kad su sina učiteljice Ines ubili metkom u glavu. Ubojica je bio vlasnik kuće okružene strmim zemljištem, na kojem je sam od sebe rastao mango. Djeca su ulazila i kupila otpalo voće unatoč prijetnjama gazde, stranca koji je naslijedio to malo imanje i nikako nije zaboravljao škrtost svojstvenu mnogim ljudima iz grada. Voćke su toliko rađale da su se grane lomile pod teretom, ali su pokušaji prodaje manga bili beskorisni jer ga nitko nije kupovao. Nije bilo razloga da kupuju što im je zemlja darivala.
Tog dana sin učiteljice Ines skrenuo je s puta u školu da uzme jedan mango, kao što su radili i svi ostali školarci. Puščani hitac ušao mu je u čelo i izišao na potiljak ne dajući mu vremena da pogodi kakav mu to bljesak i grom praskaju u lice. Riad Halabi zaustavio je kamiončić u mjestu Agua Santi samo nekoliko trenutaka pošto su djeca donijela mrtvaca na improviziranoj nosiljci i položila ga pred vrata pošte. Cijelo ga je selo došlo vidjeti. Majka je gledala sina ne shvaćajući što se dogodilo, dok su četvorica u uniformi zadržavala ljude da ne zadovolje pravdu vlastitom rukom, ali izvršavali su tu obvezu bez neke žustrine jer su poznavali zakon, i znali da će ubojica na sudu proći neoštećen. Riad Halabi umiješao se u gomilu predosjećajući da to mjesto nešto znači za njegovu sudbinu, bio je to kraj njegova lutanja.
Čim je saslušao detalje tog događaja, spremno je stao na čelo, i nitko se nije čudio njegovu stavu, kao da su baš njega čekali. Progurao se naprijed, uzeo tijelo na ruke i odnio ga učiteljičinoj kući, gdje je na stolu za blagovanje improvizirao odar. Zatim je pripremio i poslužio kavu, što je zaprepastilo prisutne koji nikad nisu vidjeli muškarca da radi u kuhinji. Cijelu noć bio je uz majku, a njegova odlučna i nenametljiva prisutnost mnoge je navela na pomisao da joj je u rodu. Slijedećeg jutra organizirao je pokop i pomogao spustiti sanduk u raku tako iskreno ucviljen da je gospođica Ines poželjela da je taj neznanac otac njezina sina. Kad su utabali zemlju iznad groba, Riad Halabi okrenuo se prema skupljenom narodu i, pokrivši usta rupčićem, dao prijedlog kadar da usmjeri kolektivni bijes. S groblja su svi krenuli u berbu manga, napunili su vreće, košare, vrećice, kolica i s time krenuli prema ubojičinu imanju, a on ih je, ugledavši ih, najprije htio uplašiti pucnjavom, ali kad je bolje razmislio sakrio se među šaš kraj rijeke. Gomila je prilazila u tišini, okružila kuću, porazbijala prozore i vrata i istovarila teret po sobama. Zatim su ponovo otišli po mango. Cijelog su dana nosili mango, sve dok ga je bilo na drveću i dok nisu kuću napunili do krova. Voćni je sok prskao, natapao zidove i curio po podu poput slatke krvce.