Eva Luna (20 page)

- Jesam li lijepa? - htjela je znati.

- Jesi.

- Izgledam li mlado?

- Izgledaš.

- Koje dobi?

- Kao na slici na dan vašeg vjenčanja.

- Zašto mi to spominješ? Ne želim ni čuti za moje vjenčanje! Odlazi, glupačo, ostavi me samu...

Sjela je u ljuljačku od šiblja pod strehom u dvorištu, gledala popodne i čekala ljubavnikov povratak. čekala sam s njom, ne usuđujući se reći da je Kamal otišao. Zulema je provela sate i sate njišući se i zovući ga svim svojim čulima, dok je meni glava padala od umora. Jelo se u kuhinji ukiselilo, a nježni miris cvijeća isčezao je iz sobe.

U jedanaest sati uvečer probudih se zaplašena tišinom, zrikavci su bili umukli a zrak je stajao, lišće se nije micalo u dvorištu. Mirisa želje nije više bilo. Zulema je i dalje nepomično sjedila u naslonjaču, zgužvane haljine, zgrčenih ruku, lica oblivena suzama, razmazane šminke, sličila je maski ostavljenoj na nevremenu.

- Hajte leći, gospođo, ne čekajte ga više. Možda se neće vratiti do sutra... molila sam je, ali ona se nije ni pomakla.

Prosjedile smo ondje svu noć. Cvokotala sam zubima a niz leđa mi se slijevao čudnovat znoj, pa sam te znake pripisala zloj sreći koja je zavladala u kući. Nije ni bio čas da brinem o vlastitim nedaćama, jer sam uvidjela da se u Zuleminoj duši nešto slomilo. Užasnula sam se pogledavši je, jer to više nije bila ona ista osoba, pretvarala se u golemu biljku. Pripremila sam kavu za nas dvije i odnijela joj je, s nadom da ću joj vratiti prijašnji identitet, ali nije je htjela ni okusiti, bila je kruta, nalik na karijatidu, pogleda upita u dvorišna vrata. Srknula sam nekoliko gutljaja, ali bila je gorka i preoštra.

Na kraju sam je ipak uspjela dići iz ljuljačke i odvesti je za ruku do njene sobe, skinula sam joj haljinu, oprala lice vlažnom krpom i polegla je. Vidjela sam da mirno diše, ali očaj joj je mutio pogled i stalno je tiho i uporno plakala. Zatim sam otvorila trgovinu, hodajući kao mjesečarka. Dugo nisam ništa jela, to me podsjetilo na vrijeme nevolja, prije nego što me našao Riad Halabi, kad mi se želudac zatvorio pa nisam mogla gutati. Uzela sam sisati mušmulu pokušavajući da ne mislim.

Tri su djevojke došle u »Biser Istoka« da pitaju za Kamala, i rekla sam im da ga nema, da nema smisla da misle na nj, jer zapravo nikad nije ni postojao, jer nije ni bio ljudsko biće, nije ni bio od krvi i mesa, bio je zao duh, efrit što je došao s drugog kraja svijeta da im uzjoguni krv i izmuči dušu, ali da ga više neće vidjeti, nestao je, odnio ga je isti onaj vjetar koji ga je donio iz pustinje ovamo. Djevojke su otišle na glavni trg da prokomentiraju tu vijest, i uskoro su počeli dolaziti znatiželjnici da provjere što se dogodilo.

- Ja ništa ne znam. Pričekajte da dođe gazda - bilo je sve što mi je palo na pamet.

U podne sam Zulemi odnijela juhu i pokušala joj je dati žlicom, ali mi se mračilo pred očima, a ruke su mi toliko drhtale da mi se tekućina prolila po podu. Ona se odjednom počela njihati zatvorenih očiju, jadikovati, isprva jednoličnim jaukom a zatim oštrim i upornim joj ojoj, nalik na plač sirene.

- Umuknite! Kamal se neće vratiti. Ako ne možete bez njega, ustanite i pođite ga tražiti sve dok ga ne nađete. Nema vam druge. čujete li me, gospođo?

Prodrmala sam je, prestrašena veličinom njezine patnje. Ali Zulema nije odgovarala, bila je zaboravila španjolski, i nitko nikad poslije nije čuo da je izgovorila ijednu riječ na tom jeziku. Tada sam je drugi put odvela u postelju, polegla je i legla kraj nje, brinući o njenim uzdasima sve dok obje nismo zaspale od iscrpljenosti. Tako nas je zatekao Riad Halabi kad se usred noći vratio kući. Dovezao je pun kamiončić nove robe, ali nije zaboravio darove za svoju obitelj: prsten s topazom za ženu, meni haljinu od organdija, a rođaku dvije košulje.

- Što se ovdje događa? - upitao je, zgranut zapuhom tragedije koji mu je pomeo kuću.

- Kamal je otišao - uspjela sam promucati.

- Kako otišao? Kamo?

- Ne znam.

- On je moj gost, ne može otići tek tako, bez najave, bez pozdrava...

- Zulemi je jako loše. - čini mi se da je tebi još gore, dijete moje. Ti sva goriš.

Idućih sam dana iznojila strah, pa je nestalo vrućice a vratio mi se i tek, ali Zulemina bol, očito, nije bila prolazna. Bila se razboljela od ljubavi i svi su to tako razumjeli osim njezina muža, jer on nije htio razumjeti, a nije htio povezati Kamalov nestanak sa ženinom bezvoljnošću. Nije pitao o tom događaju, jer je pogađao odgovor, a kako je dobro znao istinu morao bi se osvetiti. Bio je previše osjećajan da nevjernici izriba bradavice na grudima ili da pođe u potragu za rođakom dok ga ne nađe da mu odreže spolne organe i metne mu ih u usta, u skladu sa starim običajima.

Zulema je bila tiha i mirna, katkad je plakala, nije pokazivala nikakva oduševljenja za jelo, radio ili muževe darove. Počela je mršavjeti, a koža joj je nakon tri tjedna počela poprimati boju sipe, kao portreti iz prošlog stoljeća. Reagirala je samo kad bi je Riad Halabi pokušao  pomilovati, povlačila bi se motreći ga s neprikrivenom mržnjom. Prekinula sam na neko vrijeme satove s učiteljicom Ines i rad u trgovini, nisam obnavljala ni posjete putujućem kinematografu, jer se više nisam mogla odvajati od gazdarice, provodila sam dane i dobar dio noći pazeći na nju. Riad Halabi zaposlio je nekoliko žena da mu čiste i pomažu u »Biseru Istoka«. Jedino je dobro u svemu bilo to što se ponovo posvetio meni, kao prije Kamalova dolaska, opet je tražio da mu glasno čitam ili da mu pričam priče koje sam sama izmišljala, htio je da igramo domino i puštao da ja pobijedim. Pronalazili smo izlike za smijeh unatoč potištenosti koja je vladala u kući.

Prošlo je nekoliko mjeseci, a bolesničino stanje nije se hitnije mijenjalo. Mještani i ljudi iz okolnih sela dolazili i pitali za nju, noseći svaki svoj lijek: grančicu rutvice za čaj, sirup za liječenje nijemosti, vitamine u tabletama, kokošju juhu. Nisu to radili iz poštovanja prema toj oholoj i usamljenoj strankinji, nego iz sklonosti prema Turčinu. Bilo bi jako dobro da je pogleda tkogod stručan, rekli su, i jednog dana dovedoše neku vračaru, seljanku koja je popušila cigaretu, otpuhnula dim pacijentici iznad glave i zaključila da ne boluje ni od kakve bolesti koju znanost poznaje, nego od produženog napadaja ljubavne tuge.

- Jadnica, nedostaju joj njeni - objasnio je muž i ispratio Indijanku prije nego pogodi njegovu sramotu.

O Kamalu nismo znali ništa. Riad Halabi više ga nije ni spomenuo, jer ga je boljela nezahvalnost kojom mu je platio za krov nad glavom. 

 
Rolf Carle počeo je raditi s gospodinom Aravenom baš onda kad su Rusi poslali u svemir kuju u svemirskom brodu.

- To mogu jedino Sovjeti, ti ni životinje ne poštuju! - uzviknuo je uvrijeđeno ujak Rupert čim je čuo tu vijest.

- Nemoj opet tako... Na koncu konca, to je samo obična beštija bez pedigrea odgovorila mu je ujna Burgel, ne dižući pogleda s kolača koji je mijesila.

Taj je nesretni komentar prouzročio jednu od najgorih svađa bračnog para. Cijeli su petak jedno drugom sipali pogrde i vrijeđali se prigovorima nakupljenima u trideset godina zajedničkog života. Između ostalih žaljenja vrijednih stvari, Rupert je prvi put čuo da njegova žena oduvijek prezire pse, da joj je taj posao uzgoja i prodaje odvratan i da moli Boga da se njegovi prokleti policijski ovčari zaraze kugom i svi odu k vragu. Burgel je pak saznala da on zna za jednu njezinu nevjeru iz mladih dana, ali da je šutio kako ne bi remetio obiteljski mir. Rekli su si nevjerojatne stvari i okončali izmoždeni.

Kad je Rolf u subotu stigao u Koloniju, našao je kuću zatvorenu i pomislio da je cijela obitelj oboljela od azijske gripe koja je baš tada kosila sve unaokolo. Burgel je ležala na postelji, s oblozima od bosiljka na čelu, a Rupert se, gušeći se od bijesa, zatvorio u stolariju sa svojim rasplodnim psima i četrnaest tek okoćenih štenića, i metodički razbijao satove-kukavice pripremljene za turiste. Sestričnama su oči bile natekle od plača.

 Obje su se djevojke udale za proizvođače svijeća, i tako su svom prirodnom mirisu po cimetu, klinčiću, vaniliji i limunu  pridružile fini miris pčelinjeg voska. Živjele su u istoj ulici u kojoj je bila i roditeljska kuća, raspoređujući dane na rad u svojim ljupkim domovima i pomaganje roditeljima, pomažući im u pansionu, s kokošima i u uzgoju pasa. Nitko nije ni primijetio oduševljenje Rolfa Carlea za novu filmsku kameru niti je, kao prije, htio slušati izvještaj o onome što radi, ili o političkim nemirima na Sveučilištu. Svađa je toliko izmijenila duh toga mirnog doma, da te nedjelje nije mogao ni štipati svoje sestrične, jer su izgledale kao da su u žalosti za nekim i nisu pokazivale nikakvu volju za zračenjem perina u praznim sobama.

Rolf se u nedjelju uvečer vratio u grad goreći poput žive žeravice zbog apstinencije, u prljavu rublju od prošlog tjedna, bez zalihe kolačića i kobasica koju mu je ujna obično stavljala u kovčeg, i s neugodnim osjećajem da nekakva ruska kuja može njegovoj obitelji biti važnija od njega. U ponedjeljak popodne našao se s gospodinom Aravenom da skupa ručaju u jednoj kava-nici na uglu na kojem su se prodavale i novine.

- Zaboravi tu životinju i ujakove i ujnine svađe, momče, događaju se vrlo važne stvari - rekao mu je njegov zaštitnik preko sočna jela kojim je počinjao svaki dan.

- O čemu govorite?

- Za nekoliko mjeseci bit će plebiscit. Sve je sređeno, General namjerava vladati još pet godina.

- To nije nikakva novost.

- Ali ovaj će put izvući tanji kraj, Rolfe.

U skladu s predviđanjima, malo prije Božića proveden je referendum praćen propagandnom kampanjom koja je zaglušila cijelu zemlju galamom, plakatima, vojnim paradama i otkrivanjem spomenika rodoljubne naravi. Rolf Carle odlučio je raditi pažljivo i, po mogućnosti, sa nešto dužne skromnosti, počinjući od početka i odozdo. Unaprijed je osluhnuo bilo situacije obilazeći izborne urede, razgovarajući sa časnicima iz oružanih snaga, radnicima i studentima.

Tog dana ulice je zauzela vojska  i žandarmerija, ali na izbornim se mjestima vidjelo jako malo ljudi, sve je sličilo nedjelji u malom mjestu. Ispalo je da je pobijedio General golemom većinom od osamdeset posto, ali prijevara je bila toliko besramna da je umjesto željenog efekta ispao smiješan. Carle je proveo nekoliko tjedana u njuškanju i skupio je puno informacija, koje je predao Araveni s drskošću početnika, upuštajući se pritom u složene političke prognoze. Ovaj ga je saslušao podrugljiva izraza.

- Ne razmišljaj toliko, Rolf. Istina je jednostavna: dok su ga se bojali i mrzili ga, General je mogao držati uzde, ali čim se pretvorio u predmet poruge, moć mu je počela bježati iz ruku. Past će za manje od mjesec dana. Duge godine tiranije nisu uspjele sasvim uništiti opoziciju, neki sindikati djelovali su potajno, političke stranke preživjele su izvan zakona, a studenti nisu propuštali dana da izraze nezadovoljstvo.

Aravena je tvrdio da mase nisu nikad određivale tijek događaja u zemlji, nego šačica hrabrih koja će sve voditi.

- Diktatura može pasti dogovorom elite, govorio je, a narod, navikao na sustav s jednim vođom, slijedit će put koji mu bude pokazan. Ulogu Katoličke crkve držao je temeljnom, jer premda se nitko nije pridržavao Deset zapovijedi, a muškarci su isticali vlastiti ateizam kao drugo ime za mačizam, Crkva je i dalje imala silan utjecaj.

- Treba govoriti s popovima - savjetovao je.

- Već sam govorio. Jedan dio diže radnike i srednju klasu na pobunu, govore da će biskupi optužiti vladu za korupciju i represivne metode.

Ujna je nakon svađe s mužem otišla na ispovijed, a pop je ispod mantije izvukao snop letaka i dao joj da ih razdijeli po Koloniji.

- Što si još čuo?

- Opozicijske partije potpisale su pakt, konačno su se ujedinile.

- Znači, došao je trenutak da se zabije klin o­ružanim snagama, da se posvade i pobune. Sve je spremno, mene moj njuh ne vara - govorio je Aravena, pripaljujući jednu od svojih jakih cigara.

Od toga se dana Rolf Carle nije zadovoljavao pukim bilježenjem događaja, nego je iskoristio svoje veze da pomogne pobunu, pa je pritom mogao odmjeriti moralnu snagu opozicije koja je uspijevala posijati klice nezadovoljstva čak i među vojnike. Studenti su okupirali gimnazije i fakultete, uzeli taoce, izveli prepad na jednu radio-stanicu i pozvali narod da iziđe na ulicu. Vojska je izišla s detaljnim uputama da pobije sve živo, ali tih se dana nezadovoljstvo toliko proširilo među zapovjednicima da su trupe dobivale proturječne obavijesti. I među njima su puhali urotnički vjetrovi. Čovjek s gardenijom na to je odgovorio sabijanjem novih zatvorenika u svoje podrume, i sam se brinuo o njima ne kvareći pritom elegantnu frizuru; ali, ni brutalnost njegovih metoda nije spriječila slabljenje vlasti.

Idući tjedan u zemlji je bilo bezvlašće. Ljudi su na sve strane razgovarali, oslobodivši se konačno straha koji im je tolike godine zatvarao usta. žene su pod suknjama nosile oružje, školarci su noću izlazili i pisali po zidovima, pa je i Rolf jednog jutra sam sebe zatekao s torbom punom dinamita na putu prema Sveučilištu, gdje ga je čekala neka prekrasna djevojka. Zaljubio se u nju na prvi pogled, ali ta strast nije imala budućnosti, jer je ona primila torbu i ne zahvalivši i otišla s eksplozivom na leđima, a on nikad poslije nije čuo za nju.

Objavljen je generalni štrajk, zatvorene su trgovine i škole, liječnici nisu obilazili bolesnike, svećenici su zatvorili crkve, a ni mrtve nitko nije sahranjivao. Ulice su bile prazne, a noću nitko nije palio svjetla, kao da je odjednom nestalo sve civilizacije. Svima je zastao dah, svi su samo očekivali. čovjek s gardenijom privatnim je avionom otputovao u Evropu u raskošno izbjeglištvo, i još je uvijek ondje, sad već vrlo star ali uvijek elegantan, zabavljen pisanjem memoara kojima bi htio urediti prošlost. Istoga je dana pobjegao i ministar s biskupskim naslonjačem i odnio priličan tovar zlatnih poluga. No, nisu pobjegla samo njih dvojica: u roku od nekoliko sati pobjegli su avionom, brodom ili cestom mnogi kojima je savjest bila nečista. Štrajk nije potrajao ni tri dana. Četiri narednika dogovorila su se s opozicijskim političkim strankama, i pobunila su svoje podređene, a uskoro su im se pridružile i ostale jedinice privučene urotom. Vlada je pala, a General je, dobro opskrbljen, otišao skupa s obitelju i najbližim suradnicima, vojnim avionom koji im je ambasada Sjedinjenih Država stavila na raspolaganje.