Authors: Isabel Allende
Počelo je s ljubavlju prema drugovima, htio je život dati za njih, osjećao je silnu potrebu da ih grli i veli im: volim te, brate. Zatim se taj osjećaj protegao i obuhvatio cjelokupno bezimeno mnoštvo naroda, pa je shvatio da se to bijes izvrnuo naopako. U to doba upoznao je Rolfa Carlea, i bilo mu je dovoljno da izmijene tri rečenice pa da shvati kako je to izvanredan čovjek. Predosjetio je da će im se sudbine još puno puta ukrstiti, ali je to odmah odbacio. Nastojao je izbjeći zamke intuicije.
Nekoliko godina nakon Kamalova odlaska Zulemina se melankolija ustalila, vratio joj se tek i spavala je kao i prije, ali ništa je nije ni najmanje zanimalo, satima je sjedila u pletenom naslonjaču i gledala na dvorište, daleko od sveg svijeta. Jedino joj je nakon mojih priča i radio-romana znao zatitrati pogled, ali nisam baš sigurna da ih je razumjela, jer se činilo da joj se znanje španjolskog nije vratilo u sjećanje. Riad Halabi kupio joj televizor, ali kako ga je ona zapostavljala a slika je ionako bila tako loša kao da se radi o porukama s drugog planeta, on ga je odlučio prebaciti u trgovinu, da ga mogu gledati susjedi i kupci. Gazdarica se više nije sjećala Kamala niti je žalila za izgubljenom ljubavlju, nego se naprosto ugnijezdila u vlastitu lijenost, kojoj je oduvijek bila sklona. Bolest joj je dobro došla da pobjegne od dosadnih sitnih kućnih obaveza, od braka, od sebe same. Tuga i dosada bile su joj podnošljivije od napora normalnog života. Možda je u to doba počela pomišljati na smrt kao na vrhunsko stanje lijenosti, kad ne kola ni krv po žilama niti zrak u plućima, odmor bi bio potpun, bez razmišljanja, bez osjećanja, bez postojanja. Muž ju je odvezao u područnu bolnicu, tri sata udaljenu od mjesta, gdje su joj napravili više pregleda, dali joj tablete za melankoliju i rekli da bije u gradu mogli izliječiti elektrošokovima, ali on to nije htio prihvatiti.
- Onog dana kad se pogleda u zrcalo, izliječit će se - govorila sam i dovodila gazdaricu pred veliko zrcalo da probudim u njoj staru koketeriju.
- Sjećate li se kako vam je koža prije bila bijela, Zulemo? Hoćete li da vam namažem oči?
Ali je zrcalo odražavalo samo nejasne obrise morske meduze. Privikli smo se na to da je Zulema kao neka golema i nježna biljka, vratili se redovnim poslovima u kući i u »Biseru Istoka«, ja sam nastavila pohađati satove kod učiteljice Ines. Kad sam počela jedva sam bila kadra pročitati dva sloga zajedno, a rukopis mi je bio neizrađen kao u prvoškolca. Pa ipak, moje neznanje nije bilo nikakva iznimka jer su ljudi u selu većinom bili nepismeni.
- Moraš učiti da bi kasnije sama mogla zarađivati za život, dijete, nije dobro kad ovisiš o mužu, imaj na umu da onaj tko plaća taj i naređuje, govorio mi je Riad Halabi.
Sva sam se predala učenju, privlačila me povijest, književnost i zemljopis. Gospođica Ines nikad nije bila dalje od mjesta Agua Santa, ali je po zidovima u kući držala zemljovide i svako poslijepodne komentirala mi je vijesti s radija, pokazujući udaljena mjesta na kojima se zbivao svaki pojedini događaj. Putovala sam svijetom uz pomoć enciklopedije i učiteljičina znanja. Zato mi brojevi nisu nikako išli. Kako ću ti ostaviti trgovinu ako ne naučiš množenje, prigovarao mi je Turčin. Ja nisam puno hajala za to što mi govori, bilo mi je najvažnije kako ću što bolje ovladati riječima. Strasno sam čitala rječnik i satima sam mogla tražiti rime, provjeravati antonime i rješavati križaljke.
Približivši se sedamnaestoj narasla sam do sadašnje visine, a lice mi je poprimilo izgled koji imam i danas. Tad sam se prestala gledati u zrcalo i uspoređivati se sa savršenim ženama iz filmova i časopisa, i zaključila da sam lijepa naprosto zato što bih to htjela biti. I nisam više razmišljala o tome. Nosila sam dugu kosu skupljenu u rep na leđima, pamučne oprave koje sam sama šivala i platnene espadrile. Seoski mladići i vozači kamiona koji su se ondje zaustavljali da popiju pivo govorili su mi svašta, ali ih je Riad Halabi rastjerivao kao kakav ljubomoran otac.
- Nijedan od tih grubijana nije za tebe, mala moja. Naći ćemo mi tebi imućna muža, koji će te poštivati i voljeti.
- Meni je ovdje dobro, a potrebna sam Zulemi. Zašto bih se udavala?
- Žene se moraju udati, ako se ne udaju, nisu cijele, sasuše se iznutra, oboli im krv; ali ti možeš i pričekati, još si mlada. Moraš se spremiti za budućnost. Zašto ne bi učila za sekretaricu? Dok sam ja živ imat ćeš svega, ali nikad se ne zna, najbolje je imati svoje zvanje. Kad dođe vrijeme da ti nađemo momka, kupit ću ti lijepe oprave, morat ćeš ići k frizeru da te tamo počešljaju kako se sada nosi.
Ja sam gutala sve knjige do kojih sam mogla doći, spremala kuću i bolesnicu, pomagala gazdi u trgovini. Kako sam neprestano radila, nisam ni mogla misliti na sebe samu, ali su se u mojim pričama pojavljivale čežnje i nemiri za koje nisam ni znala da ih nosim u srcu. Učiteljica Ines mi je savjetovala da ih zapisujem u bilježnicu. Svake sam noći dugo pisala, i to sam toliko voljela da nisam ni primjećivala kako sati prolaze, pa sam ujutro često ustajala crvenih očiju. To su mi bili najdraži sati. Slutila sam da ništa ne postoji zaista, da je stvarnost neomeđena, pihtijasta tvar koju moja čula tek napola hvataju. Nije bilo dokaza da je svi vide jednako, možda Zulema, Riad Halabi i drugi ljudi imaju drukčiji dojam o stvarima, možda ne vide iste boje i ne čuju iste zvuke kao ja. Da je tako, svatko bi živio u apsolutnoj samoći. Užasavala sam se te misli. Tješila me pomisao da mogu uhvatiti tu pihtijastu tvar i oblikovati je tako da stvorim što god zaželim, ne iskrivljenu stvarnost, nalik na mušketire i sfinge moje bivše gazdarice Jugo-slovenke, nego vlastiti svijet, napučen živim bićima, u kojem ja namećem norme i mijenjam ih po volji.
O meni ovisi postojanje svega što se rađa, umire i zbiva u ustajalu pijesku u kojem klijaju moje priče. Mogla sam staviti u njih što sam htjela, dovoljno je bilo izreći pravu riječ pa da sve oživi. Katkad mi se činilo da je taj svijet, stvoren snagom mašte, čvršćih i trajnijih obrisa nego smušeni prostor kojim su bauljali ljudi od krvi i mesa među kojima sam živjela.
Riad Halabi živio je kao i prije, brinuo tuđe brige, uvijek s ljudima, savjetovao je, organizirao, uvijek na usluzi drugima. Bio je predsjednik sportskog kluba i odgovoran za sve planove te male zajednice. Dvije večeri u tjednu provodio je izvan kuće ne dajući nikakva objašnjenja, a vraćao se vrlo kasno. Kad bih ga čula kako krišom ulazi na dvorišna vrata, gasila bih svjetlo i pravila se da spavam, da ga ne posramim. Osim tih bjegova, sve smo proživljavali zajedno, kao otac i kći. Zajedno smo išli na misu, jer se ljudima nije dopadao moj nemar za vjeru, kao što je puno puta rekla učiteljica Ines, a on je došao do zaključka da u nedostatku džamije neće nikome naškoditi bude li obožavao Alaha u kršćanskom hramu, osobito ako se uzme u obzir da nije trebalo izbliza slijediti obred. Radio je isto što i drugi muškarci, koji su se skupljali u stražnjem dijelu crkve i stajali, držeći se pomalo odbojno, jer se klecanje nije držalo baš muževnom gestom. On je ondje mogao govoriti svoje muslimanske litanije ne izazivajući ničiju pozornost. Išli smo na sve kino-predstave u novi kinematograf. Ako je na programu bilo nešto romantično ili s glazbom, vodili smo Zulemu, držeći je pod ruku svako sjedne strane, kao da je bogalj.
Kad je prošlo razdoblje kiša i kad su popravili cestu koju je rijeka odnijela pri zadnjoj poplavi, Riad Halabi najavio je novo putovanje u glavni grad, jer je »Biser Istoka« ostao bez robe. Ja nisam rado ostajala sama sa Zulemom.
- To je posao, dijete, moram ići, jer ako ne odem, propast će mi poslovi, ali vratit ću se brzo i donijet ću ti mnogo darova, tako me Rijad smirivao prije svakog putovanja.
Mene je u toj kući još uvijek bilo strah, premda nisam nikad pričala o tome, osjećala sam da se u zidovima kriju Kamalove čini. Katkad sam ga sanjala i u hladovini osjećala njegov miris, žar, njegovo golo tijelo kako cilja prema meni uzdignutim spolovilom. Tad sam zazivala majku da ga izbaci odande, ali ona nije svaki put čula moj poziv. Kamalova je odsutnost bila toliko vidljiva, da ne znam kako smo prije mogli podnositi njegovu prisutnost. Noću je praznina koju je ostavio zaposjedala tihe sobe, vladala svim stvarima i ispunjala duge sate.
Riad Halabi otišao je u četvrtak uvečer, a Zulema je tek u petak ujutro primijetila da joj je muž otišao i tad je promrmljala njegovo ime. Bilo je to prvi put nakon dugog vremena da je pokazala nekakvo zanimanje, pa sam se uplašila da to može biti početak druge krize, ali se činilo da joj je postalo lakše kad je saznala da je otputovao. Da bih je zabavila, poslije podne sam je smjestila na dvorište i pošla otkopati nakit. Mjesecima ga nismo sunčale i nisam se mogla sjetiti skrovišta pa mi je trebalo više od sata dok nisam našla kutiju. Donijela sam je, stresla s nje zemlju i položila je pred Zulemu, vadeći komad po komad i skidajući patinu krpom, da zlatu vratim sjaj, a kamenju boju. Objesila sam joj naušnice i nataknula prsten na svaki prst, objesila lance i ogrlice o vrat, prekrila joj narukvicama ruke, i kad sam je tako ukrasila, otišla sam po zrcalo.
- Pogledajte kako ste lijepi, izgledate kao kakav idol...
- Pronađi drugo mjesto da ih sakriješ -naredila mi je Zulema na arapskom, skidajući nakit prije nego je ponovno uronila u apatiju. Pomislih kako je promjena skrovišta dobra ideja. Ponovno sam sve stavila u kutiju, umotala je u plastičnu vrećicu da je sačuvam od vlage i otišla iza kuće na neravan teren prekriven niskim raslinjem. Ondje sam iskopala rupu u blizini jednog drveta, zakopala paket, dobro utabala zemlju i oštrim kamenom napravila biljeg na deblu da mogu pronaći to mjesto. Pričali su mi da tako rade seljaci s novcem. U tim je krajevima taj način štednje bio toliko čest da su mnogo godina kasnije, kad se gradila auto-cesta, traktori iskopali puno limenki prepunih kovanoga i papirnog novca koje je zbog inflacije izgubilo svu vrijednost. Predvečer sam Zulemi priredila večeru, stavila je u postelju i zatim još dugo šivala u hodniku. Nedostajao mi je Riad Halabi, u mračnoj kući jedva se čuo šum prirode, zrikavci su zanijemjeli, nije bilo ni daška vjetra. U ponoć sam odlučila poći u postelju. Upalila sam sva svjetla, zatvorila kapke na sobnim prozorima da ne ulaze žabe i ostavila stražnja vrata otvorena, da mogu pobjeći ako se pojavi Kamalov duh ili bilo koji drugi stanovnik mojih noćnih mora. Prije odlaska na počinak pogledala sam još jednom Zulemu i ustanovila da mirno spava, pokrivena samo jednom plahtom.
Kao i obično, probudila sam se s prvim suncem i otišla u kuhinju da skuham kavu, ulila je u lončić i prošla kroz dvorište da je odnesem bolesnici. U prolazu sam gasila svjetla koja sam prošle noći ostavila da gore i primijetila da su žarulje prljave od sprženih krijesnica. Stigla sam do njezine sobe, bešumno otvorila vrata i ušla. Zulema je gornjim dijelom tijela bila na postelji, a ostatkom na podu, raširenih nogu i ruku, glave prema zidu, modrocrna kosa rasula joj se po jastuku, a crvena lokvica natapala je plahte i njezinu košulju. Osjetih miris jači od mirisa cvjetnih latica u lavorima. Približili se polako, stavih šalicu s kavom na stol, nagnuh se nad Zulemu i okrenuh je. Tad sam vidjela da je sama sebi pucala u usta iz pištolja i da joj je pucanj razorio nepce. Uzela sam pištolj, obrisala ga i stavila u ladicu u komodi, među odjeću Riada Halabia, gdje je uvijek i bio. Zatim sam tijelo gurnula na pod i promijenila plahte. Otišla sam po lavor s vodom, spužvu i ručnik, skinula gazdarici noćnu košulju i počela je prati, jer nisam htjela da je itko vidi tako neurednu. Zaklopila sam joj oči, pažljivo joj namazala vjeđe kajalom, počešljala joj kosu i odjenula je u najbolju noćnu košulju. Bilo mi je teško da je opet podignem na postelju, jer ju je smrt pretvorila u kamen.
Kad sam konačno pospremila taj nered, sjela sam kraj Zuleme da joj ispričam zadnju ljubavnu priču, dok je vani protjecalo jutro, čula se buka Indijanaca koji su s djecom, starcima i psima dolazili u selo da prose milostinju, kao i svake druge subote.
Plemenski poglavica - čovjek bez dobi, odjeven u bijele hlače i slamni šešir prvi je došao u kuću Riada Halabia. Došao je po cigarete koje mu je Turčin davao svakog tjedna, a kad je vidio da je trgovina zatvorena okrenuo se, i krenuo na stražnja vrata, koja sam ja prošle noći ostavila otvorena. Ušao je u dvorište, u to doba još uvijek hladno, ispred česme, ušao u hodnik i zavirio u Zuleminu sobu. Vidio me s praga i prepoznao istog trena, jer sam gaja obično posluživala u »Biseru Istoka«. Prošao je pogledom po čistim plahtama, namještaju od tamna, sjajna drveta, toaletnom stoliću sa zrcalom i četkama s drškom od izrađena srebra, tijelu moje gazdarice koja je u čipkastoj spavaćici sličila svecu u kapelici. Primijetio je i hrpu krvava rublja kraj prozora. Približio mi se i bez riječi položio ruke na moja ramena. Tad sam osjetila kao da se vraćam iz velike daljine, s beskonačnim krikom što ga je nešto zadržavalo unutra.
Kasnije, kad je borbeno raspoložena policija upala otvarajući vrata udarcima noge i razbacujući se zapovijedima, ja se nisam makla, a i Indijanac je stajao na mjestu, ruku prekriženih na prsima, dok se ostatak plemena skupljao u dvorištu kao gomila dronjavaca. Za njima su došli mještani, došaptavali se, gurkali, motrili, zaposjedali Turčinovu kuću u koju nisu zakoračili od veselice pri dolasku rođaka Kamala.
Ugledavši prizor u Zuleminoj sobi, poručnik je hitro preuzeo situaciju u svoje ruke. Najprije je rastjerao znatiželjnike i ušutkao graju pucnjem u zrak, zatim je sve izbacio iz sobe da ne unište otiske prstiju, kako je objasnio, i na kraju je meni stavio lisičine na zaprepaštenje svih, čak i vlastitih pomoćnika. Od vremena kad su dovodili zatvorenike iz kaznionice Santa Maria da krče teren za put, u Agua Santi nitko nije vidio lisičine.
- Ne miči se odavde - naredio mi je, dok su njegovi ljudi pregledavali sobu i, u potrazi za oružjem, otkrivali lavor i ručnike, zaplijenili novac iz trgovine i četke sa srebrnim drškom, gurali Indijanca koji je uporno htio ostati u sobi, ispred mene kad god su mi se oni približavali. U taj čas dotrčala je učiteljica Ines, još u jutarnjem haljetku jer je toga dana imala veliko spremanje. Pokušalaje govoriti sa mnom, ali joj poručnik nije dopustio.
- Ovo treba javiti Turčinu! - uzviknula je učiteljica, ali mislim da nitko nije znao kako bi ga našao.