Authors: Isabel Allende
Riad Halabi naučio me prodaji, vaganju, mjerenju, računanju, uzvraćanju novca i cjenkanju, temeljnom vidu trgovanja. Ne cjenka se zato da se iskoristi kupac, govorio je, nego da se izvuče što više zadovoljstva iz razgovora. Naučila sam i nekoliko rečenica na arapskom da se mogu razumjeti sa Zulemom. Riad Halabi uskoro je zaključio da ne mogu raditi u trgovini i ići kroza život a da ne znam čitati i pisati, pa je zamolio učiteljicu Ines da mi da je privatne satove, jer sam bila prevelika za prvi razred pučke škole. Svakog sam dana prolazila četiri bloka kuća do nje, držeći knjigu tako da je svi vide, jer sam se ponosila time što sam učenica. Sjedila sam po nekoliko sati kraj stola učiteljice Ines, odmah do portreta ubijenog dječaka: »ruka, čizma, oko, krava, mama me mazi, puž puže polako«. Pisanje je bilo najbolje od svega što mi se dotad dogodilo u životu, čitala sam naglas, bilježnicu sam neprestano nosila pod rukom da mogu svakog trenutka nešto napisati, bilježila sam misli, nazive cvijeća, ptičji žagor, izmišljene riječi.
Otkako sam mogla pisati nije mi više trebala rima da nešto zapamtim, pa sam mogla zapetljavati priče s mnogobrojnim likovima i pustolovinama. Zabilježivši nekoliko kratkih rečenica, mogla sam se sjetiti ostatka i ponavljati ga pred gospodaricom, ali to je bilo kasnije, kad je ona počela govoriti španjolski. Da bih mogla vježbati čitanje, Riad mi je kupio jedan godišnjak i nekoliko tračerskih časopisa koji su oduševili Zulemu. Kad sam počela tečno čitati, donosio mije romantične romane, sve na isti kalup: sekretarica nabreklih usana, nježnih grudi i naivna pogleda upoznaje direktora brončanih mišića, srebrnkastih zalisaka i čelična pogleda, ona je redovito nevina, čak i kad je udovica, što je vrlo čest slučaj, a on je autoritativan i nadmoćan u svakom pogledu, postoji nesporazum zbog ljubomore ili nasljedstva, ali sve se sređuje, i on je grli svojim metalnim zagrljajem, a ona značajno uzdiše, oboje je obuzeto strašću, ali nema ni prostote ni tjelesnosti. Vrhunac je jedan jedini poljubac koji ih vodi u ekstazu i u brak, taj raj iz kojeg nema povratka. Iza poljupca nije bilo ničega, samo riječ kraj ovjenčana cvijećem i golubićima. Uskoro sam već na trećoj stranici mogla pogoditi cijeli sadržaj, pa sam ga iz razonode mijenjala, usmjerujući ga tragičnu kraju, vrlo različitu od onoga što je zamislio autor, a više u skladu s mojom nepopravljivom sklonošću bolećivosti i bezdušnosti, koja je djevojku pretvarala u krijumčarku oružja, a industrijalac je odlazio u Indiju da se brine o gubavcima. Začinjala sam cijelu priču silovitim dodacima preuzetima s radija ili iz crne kronike i znanjem koje sam potajno skupila iz Gospođinih odgojnih knjiga.
Jednog je dana učiteljica Ines govorila Riadu Halabfu o »Tisuću i jednoj noći,« i on mi je sa slijedećeg putovanja donio na dar, četiri velike knjige uvezane u crvenu kožu, u koje sam se zadubila sve dok nisam izgubila iz vida obrise stvarnosti. Erotika i mašta ušle su u moj život snagom tajfuna, razorivši sve moguće prepreke i naglavce okrenuvši dotad poznati red stvari. Ne znam koliko sam puta pročitala svaku priču. Kad sam ih sve naučila napamet, počela sam prebacivati likove iz jedne priče u drugu, mijenjati događaje, oduzimati i dodavati, u igri s nebrojenim mogućnostima. Zulema me satima slušala napinjući sva ćutila da shvati svaki pokret i svaki zvuk, sve dok jednog dana nije počela govoriti španjolski bez zamuckivanja, kao dam joj je u svih tih deset godina taj jezik stajao u grlu, čekajući da otvori usta i pusti ga da iziđe van.
Voljela sam Riada Halabia kao oca. Povezivala nas je igra i smijeh. Taj čovjek, koji je katkad izgledao ozbiljan ili tužan, zapravo bijaše veseljak samo što se jedino u intimi vlastitog doma i daleko od tuđih pogleda usuđivao smijati i pokazivati usta. Kad god se smijao, Zulema se okretala, ali ja sam njegovu manu držala za urođenu vrlinu, nešto po čemu se razlikovao od drugih, po čemu je bio jedinstven na svijetu. Igrali smo domino i ulagali svu robu u »Biseru Istoka«, nevidljive zlatnike, goleme plantaže, naftne izvore. Postajala sam milijarderka, jer je on puštao da ga pobijedim. Oboje smo voljeli poslovice, pučke pjesme, bezazlene šale, komentirali smo novinske vijesti a jednom tjedno išli smo na film u kino-kamion, koji je obilazio sela i prikazivao filmove na sportskim terenima ili na trgovima. Najveći dokaz našeg prijateljstva bio je taj da smo skupa jeli. Riad Halabi nadnosio se nad pladanj i gurao jelo kruhom ili prstima, srčući, ližući, brišući papirnim ubrusom jelo koje bi mu iscurilo iz usta.
Gledala sam ga takva, uvijek u najmračnijem kutu kuhinje, i bio mi je nalik na veliku dobroćudnu životinju i osjećala sam poriv da mu podragam kovrčastu kosu, da mu prođem rukom po stegnu. Nikad se nisam usudila. Htjela sam mu pokazati zahvalnost sitnim uslugama, ali nije mi dopuštao jer nije bio navikao primati nježnost, prem da je zbog svoje naravi njome druge obasipao. Prala sam mu košulje, sušila ih na suncu i škrobila, pažljivo ih glačala i spremala mu ih u ormare s lišćem bosiljka i metvice. Naučila sam kuhati hummus i tehinu, meso s pinjolom u listu vinove loze, falafel od žita, juneću jetru, patlidžane, piletinu sa kuskusom, kopar i šafran, baklave od meda i oraha. Kad u trgovini nije bilo kupaca i kad smo bili sami, on mi je pokušavao prevoditi stihove Haruna Al Rašida, i pjevao mi orijentalne pjesme, predivne dugačke tužbalice. Drugi bi put prekrivao pol lica kuhinjskom krpom oponašajući odaliskin veo i plesao mi, nespretan, uzdignutih ruku, vrteći trbuhom kao u pomami. Tako me je, sve u smijehu, naučio trbušni ples.
- To je sveti ples, pleši ga samo muškarcu koga budeš voljela najviše na svijetu - rekao mi je Riad Halabi.
Zulema je bila moralno neutralna, poput dojenčeta, svu je energiju kanalizirala ili potisnula, nije sudjelovala u životu i držala je samo do intimnih zadovoljstava. Bilo ju je strah svega: da će je muž ostaviti, da će roditi dijete s razrezanom usnicom, da će poružnjeti, da će joj glavobolje zamutiti mozak, da će ostarjeti. Sigurna sam da je u duši mrzila Riada Halabia, ali nije ga mogla ostaviti, radije je podnosila njega nego da radi i sama sebe uzdržava. Gnušala se intimnosti s njime, ali ju je istodobno poticala, jer ga je tako vezivala uza se, bojala se da bi mogao potražiti užitak s drugom ženom. Riad ju je, pak, ljubio istim onim poniznim i tužnim žarom kao i pri prvom susretu i često je odlazio k njoj. Naučila sam čitati njihove poglede i čim bih primijetila tu osobitu iskru, odlazila sam lutati na ulicu ili u trgovinu, dok su se oni zatvarali u sobu. Kasnije se Zulema bjesomučno sapunala, trljala alkoholom i ispirala octom. Dugo mi je trebalo da onaj gumeni aparat i cjevčicu povezem s neplodnošću svoje gazdarice. Zulema je bila odgojena da služi i zadovoljava jednog muškarca, ali muž od nje nije ništa tražio, pa se možda zato navikla da se ne trudi oko njega i konačno se pretvorila u veliku igračku. Nije bila puno sretnija ni od mojih priča, one su joj samo punile glavu romantikom i navodile je na sanjarenje o nemogućim pustolovinama i posuđenim junacima, što ju je posve udaljilo od stvarnosti. Oduševljavala se jedino zlatom i upadljivim ukrasnim kamenjem. Kad god je Rijad odlazio u grad, dobar dio utrška trošio je na kupovinu grubo obrađena nakita, koji je ona čuvala u kutiji zakopanoj u dvorištu. Opsjednuta strahom da će je pokrasti, mijenjala joj je mjesto zamalo svaki tjedan, ali se često nije mogla sjetiti gdje ju je zakopala pa ju je satima tražila, tako sam saznala za sva ta moguća tajna mjesta i shvatila da ih redovito koristi istim redom. Nakit nije smio predugo biti pod zemljom jer se pretpostavljalo da u tim krajevima gljivice rastaču čak i plemenite metale i da nakon nekog vremena iz zemlje počnu izlaziti fosforescentne pare koje privlače lopove. Zato je Zulema od vremena do vremena izlagala svoje urese na poslijepodnevnom suncu. Sjedala sam kraj nje da ih čuvam, ne shvaćajući njezinu strast za taj skromni imetak, jer ga nije imala prilike pokazivati, nije primala posjete, nije putovala s Riadom Halabiem niti je izlazila u šetnju, nego se usredotočila na maštanje kako se vraća u domovinu, u kojoj to bogatstvo izaziva zavist i opravdava duge godine izgubljene u ovome udaljenom kraju svijeta.
Zulema je na svoj način bila dobra prema meni, držala me kao svoje psetance. Nismo bile prisne, ali bi se Riad Halabi uzrujao kad god bi nas zatekao u dugu, tihu razgovoru nasamo, pa je tražio izliku da nas prekine, kao da se bojao našeg savezništva. Kad je muž bio na putu, Zulema je zaboravljala glavobolje i izgledala veselije, pozivala me u sobu i molila da je trljam mliječnom kremom i listićima krastavca da joj koža posvijetli. Ispružila bi se na leđa, bez igdje ičega izuzevši naušnice i narukvice, zaklopljenih očiju i modre kose razasute po plahti. Gledajući je takvu, pomišljala sam na blijedu ribu prepuštenu sudbini na morskoj obali. Vrućina je katkad bila nesnosna i činilo se da ona pod dodirom ruke gori poput kamena na suncu.
- Namaži me uljem po tijelu, a kasnije, kad malo osvježi, obojit ću kosu naređivala mi je Zulema na svom netom naučenom španjolskom.
Nije voljela vlastite dlake, držala ih je za znak animalnosti podnošljiv samo kod muškaraca. Vrištala je dok sam joj ih skidala mješavinom šećera i limuna, ostavljajući samo tamni trokutić na stidnoj kosti. Smetao ju je vlastiti miris i bila je opsjednuta pranjem i mirisanjem. Tražila je od mene da joj pričam ljubavne priče, da joj opisujem glavnog junaka, dužinu njegovih nogu, snagu ruku, oblik prsa, da se zadržavam na detaljima opisa ljubavi, da li radi ovako ili onako, koliko puta, što šapće u postelji. Ta se strast doimala kao bolest. Pokušavala sam uvoditi u priče manje zgodne junake, s nekom tjelesnom manom, možda s ožiljkom na licu, kraj usta, ali to bi je ozlovoljilo, prijetila mi je da će me izbaciti na ulicu i istog bi trena utonula u muk i tugu.
Kako su mjeseci prolazili ja sam bivala sve sigurnija, tjerala sam od sebe čežnju, a probni rok nisam ni spominjala, nadajući se da je i Riad Halabi zaboravio na nj. Njih dvoje držala sam za neku vrstu obitelji. Privikla sam se na iguane izvaljene na suncu, činili su mi se kao monstrumi iz prošlih vremena, navikla se na arapsku kuhinju, na spora poslijepodneva, na uvijek iste dane. Dopadalo mi se to zaboravljeno selo, spojeno sa svijetom jednom jedinom telefonskom žicom i vijugavom cestom, opkoljeno tako gustim raslinjem da jednom nisu mogli naći kamion koji se prevrnuo na očigled nekolicine svjedoka, kad su se nadnijeli nad provaliju već ga je bila proždrla paprat i filodendroni. Žitelji su jedni druge poznavali po imenu i ničiji život nije bio tajna. »Biser Istoka« bio je mjesto sastajanja na kojem se razgovaralo, sklapali se poslovi, ugovarali ljubavni sastanci. Nitko nikad nije tražio Zulemu, ona je bila nekakav nepoznat duh koji obitava u stražnjim prostorijama, čiji je prezir prema selu bio uzvraćan istom mjerom, ali su zato Riada Halabia poštovali i opraštali mu što ne pije i ne jede sa susjedima, kako nalažu prijateljski običaji. Unatoč svećenikovim nedoumicama, jer Riad je bio musliman, kumovao je mnogoj djeci koja su dobila njegovo ime, sudio je u sporovima, odlučivao i savjetovao u teškim situacijama. Ja sam se utjecala njegovu ugledu, zadovoljna što spadam u njegovu kuću, i namjeravala sam ostati u tom prostranom bijelom domu, što je mirisao po cvjetnim laticama iz lavora u sobama i dobivao svježinu od drveća u vrtu. Nisam više žalila što sam izgubila Huberta Naranja i Elviru, u sebi sam stvorila prihvatljivu predodžbu Kume i potisnula loše uspomene da bih mogla raspolagati čistom prošlošću. U sjenovitim se sobama našlo mjesta i za moju majku, pa se obično pojavljivala noću kraj moje postelje kao nalet vjetra. Bila sam spokojna i zadovoljna. Odrasla sam, lice mi se promijenilo, i u zrcalu više nisam vidjela ono nesigurno stvorenje, počele se pojavljivati one crte lica koje imam i danas.
- Moramo te upisati u matičnu knjigu, ne možeš živjeti kao beduin - rekao mi je jednog dana gazda.
Riad Halabi dao mi je nekoliko stvari bitnih za borbu s vlastitom sudbinom, između ostalog dvije vrlo važne: pismenost i potvrdu o postojanju. Nije bilo papira kojima sam mogla dokazati vlastito postojanje na ovome svijetu, nitko nije prijavio moje rođenje, nikad nisam išla u školu, bilo je kao da se nisam rodila, ali on je govorio s nekim prijateljem u gradu, podmitio koliko je trebalo i dobio rodni list po kojem sam, omaškom nekog činovnika, tri godine mlađa nego što zaista jesam.
Kamal, drugi sin jednoga od Halabfevih stričeva, došao je u kuću godinu i pol poslije mene. Došao je u »Biser Istoka« tako nenametljivo da nismo kod njega zamijetili nikakav sudbonosni znak niti smo mogli posumnjati da će u našim životima ostaviti trag poput orkana. Bilo mu je dvadeset i pet godina, bio je sitan i mršav, dugačkih prstiju i trepavica, činilo se da je nepovjerljiv, a pozdravljao je vrlo svečano, s rukom na prsima i naklonjene glave, što je Riad odmah preuzeo, a onda su ih, smijući se, stala oponašati sva djeca u mjestu. Bio je naviknut na bijedu. Kad je rat završio njegova je obitelj pobjegla iz svog sela pred Izraelcima i izgubila sve ovozemaljsko vlasništvo: malen vrt naslijeđen od predaka, magarca i nešto posuđa. Odgojen je u palestinskom izbjegličkom logoru, i možda mu je bilo namijenjeno da se pretvori u gerilskog borca i bori protiv židova, ali on nije bio spreman na ratne opasnosti niti je s ocem i braćom dijelio srdžbu zbog izgubljene prošlosti s kojom nije osjećao vezu. Više su ga privlačili zapadnjački običaji, čeznuo je da ode odande i započne nov život negdje gdje nikome neće morati iskazivati poštovanje i gdje ga nitko neće poznati. Djetinjstvo je proveo u ilegalnoj trgovini, a prvu mladost u zavođenju udovica po logora, sve dok se otac, komu je dotužilo da ga kažnjava i skriva od neprijatelja, nije sjetio Riada Halabia, nećaka nastanjena u onoj dalekoj južnoameričkoj zemlji čije ime nije mogao zapamtiti. Kamala nije ni pitao za mišljenje, nego ga je uhvatio za ruku i odvukao do luke, gdje ga je uspio zaposliti kao maloga na nekome trgovačkom brodu i preporučio mu da se ne vraća, osim ako se obogati. I tako j e mladić, kao i svi ostali doseljenici, stigao na toplu obalu na kojoj se pet godina prije iz jednoga norveškog broda iskrcao Rolf Carle. Odande se autobusom prebacio do mjesta Agua Santa i do raširenih ruku rođaka, koji ga je primio nadasve gostoljubivo.
Tri je dana »Biser Istoka« bio zatvoren, a kuća Riada Halabia otvorena za neponovljivo slavlje, kojem su prisustvovali svi seljani. Dok je Zulema u zatvorenoj sobi bolovala jednu od svojih bezbrojnih boljetica, gazda i ja, uz pomoć učiteljice Ines i drugih susjeda, pripremile smo toliko hrane kao da spremamo za svadbu na bagdadskom dvoru. Nasred stolova pokrivenih snježnobijelim stolnjacima slagali smo velike poslužavnike s rižom i šafranom, pinjolima, grožđicama i pistacijima, paprikom i karijem, a oko njih pedeset zdjela s arapskim i američkim jelima, slanima, jako pikantnima ili pak slatko-gorkima, s mesom i ribom dopremljenima s obale u vrećicama s ledom i sa svim vrstama sjemenki, začinjenih i u vlastitom umaku. Na jednom stolu bili su samo slatkiši, istočnjački kolači izmiješani s kreolskim napucima. Nudila sam rum s voćem u velikim vrčevima, što dva bratića, kao pravi muslimani, nisu ni okusili, ali su zato ostali pili sve dok se nisu počeli kotrljati od sreće ispod stolova, a oni koji su uspjeli ostati na nogama plesali su u čast novodošloga.