Read Znakovi Online

Authors: Ivo Andrić

Znakovi (32 page)

— Krst? ... Podignut, pa šta?

I pijanac počinje da priča neki svoj podvig, izmišljen i neverovatan, prema kom dizanje krsta na crkvi nije ništa; priča dugo i zaneseno, a pri tom gleda u rakiju pred sobom kao da čita iz njenih preliva opalne boje. Tako Lekso sada sluša tuđu laž, a guta svoju istinu, kao da je lažov njemu platio rakiju, a ne on lažovu. Sluša i razmišlja. Eto, takvi su ovi njegovi Osatičani! Vole da se veličaju i uzdižu na visoko, a kad to ne mogu, onda gledaju da bar drugog, koji se izdigao, spuste na niže, do sebe ili malo ispod sebe.

Ogorčen i tup, odlazi kući sa željom da se što pre pokrije po glavi, zaboravi i sam sve o sebi, i zaspi tvrdo i duboko, bez sećanja i snova. Ali sad se dešava, što dosad nikad nije, da se usred noći probudi odjednom, a pred njim cela i živa misao ođ koje je hteo da se spase snom. Izgleda zaista da niko ne smatra da je on taj koji je krst postavio.

Rasanjen i potpuno svestan, on se u mraku sad i sam pita da li se zaista to on peo na kube i učestvovao u postavljanju krsta. (Na majstora više i ne misli.) Jeste, dabome da jeste, i to u po bela dana, naočigled celog sveta. Tako odgovara sam sebi, a neka jeza ga prolazi svega zbog toga što ovako u noći mora sebi da postavlja takva pitanja i da sam odgovara na njih. I odmah nailaze nova pitanja. Jeste, izveo je podvig, ali kako je onda mogućno da mu to nitko ne priznaje, nijednom rečju, nijednim pogledom, i da se takvo delo tako brzo zaboravlja? Još može biti i to da ga smatraju hvalisavcem i da za njim, umesto slave i priznanja, ide glas lažljiva čoveka. Osatica je ovo.

Zariče se u tami da će sutra, čim svane dan, prvom čoveku u čaršiji postaviti jasno i otvoreno pitanje šta misli o njemu i njegovom delu. Ali sutradan vidi da nije mogućno izvesti tu odluku koja je u noći izgledala laka i jednostavna. Dođe nekom čoveku na dućan, i sedne, i počne već: da je došao kao dobrom prijatelju, da ga zapita nešto, u stvari do koje mu je mnogo stalo . .. i onda odjednom ustukne kao da se našao pred ponorom, uplaši se i svoje odluke i svog pitanja i odgovora koji bi mogao dobiti, i toga čoveka koga hoće da pita. I tada, zamuckujući, uvijajući — skrene razgovor, izmisli nešto drugo, beznačajno, zbog čega je tobože došao da pita. Posle nekoliko takvih slučajeva, on se više i ne usuđuje da otpočne govor o svom pitanju. Samo, koga god sretne, on pomisli: evo, ovoga bih mogao upitati! Ali sa tom pomisli i mine mimo njega.

Celo leto prošlo je Leksi u tom smešnom i nerazumljivom a ipak stvarnom mučenju. A to leto se, još pre nego što je sasvim dozrelo, naglo prelomilo i počelo da pretvara u kišovitu ranu jesen. Ni za kog i ni za što ovakvo vreme nije dobro; ni za radove ni za raspoloženje kod ljudi. A Osatičani zavise mnogo od vremena i raspoloženja. Svi sad piju više nego obično i sabijaju se pre vremena u mehanu, koja je inače zimsko utočište. Svi se žale na vlagu i jugovinu i na tu jesen koja otima dane letu.

— Rano počela ... — kaže neko.

— Ništa što je rano počela, nego što je nekakva...

— Jeste, baš je nekakva ... nekakva...

Tako su svi ogovarali jesen, koja je pritisla kraj leta; niko nije umeo da kaže kakva je ali svaki je znao dobro šta misli kad kaže »nekakva«.

I zaista, nekako ništa nije valjalo u Osatici u danima toga kasnog leta i prerane jeseni. Nešto zlovoljno i teško uvuklo se s vlažnim jugozapadnim vetrom među brda, leglo na kuće i bašte i sokake, i ne skida se sa njih.

Takve jedne noći — jesen je već bila odmakla i nastavljeni prvi kazani sa rakijom — zaseđeli se neki sitni službenici i mladi majstori u krčmi. Seli su bez zle namere; naprotiv, svi kao jedan sa tvrdom odlukom da posle trećeg čokanja idu svojim kućama na večeru. Ali, kao što biva ponekad, stvar se neočekivano okrenula tako da nisu viđeli kuće ni večere, nego su uz meze i piće zagazili duboko u noć. Svađali su se i mirili i ljubili, vikali i pevali, hvalili se i junačili. Vreme je takvo da je čoveku i bez pića mutno u glavi. A oni su od sumraka počeli da piju rakiju prvicu, koja pijanom čoveka udara ne u noge, nego u glavu, oduzima mu razum a daje veliku snagu i rečitost, pa nema toga što tada ne bi bio sposoban da kaže i učini. Sedeli su i pevali i prepirali se o stvarima koje treznom čoveku ne mogu ni na pamet pasti.

Među njima je te večeri bio i učitelj Petar Stanković, zvani »Batak«, visok, plećat i malo razrok čovek tridesetih godina, neumoljivo podrugljiv, šaljivčina bez osmejka. On je bio učitelj u jednom selu svega desetak kilometara udaljenom od kasabe, tako da je bio više u Osatici nego u svom mestu službovanja.

Lekso je, kao i uvek, navodio razgovor na svoj podvig, ali niko nije hteo da taj razgovor prihvati. Najposie, on ga je sam pomenuo. Tada ga je Petar Batak rasejano-prezrivo i malo sa strane pogledao svojim krupnim, šašiokastim očima. Kakvo kube? Kakav krst? Kada? — i okrenuo mu leđa.

Lekso je stajo nepomičan, zaprepašćen tolikom drskošću i, gledajući toga lošeg učitelja koji ispija poliće i češlja karte po mehanama, pitao se: kako je mogućno da takvi ijudi koji sami ne preduzimaju nikad ništa imaju tako moćnu, strašnu sposobnost da poriču sve što preduzmu i urade drugi, bolji i sposobniji od njih?

A zatim se trgao iz misli, skočio besno pred učitelja i uhvatio ga za kaput na grudima.

— »Kakvo kube«? Jesi li čuo ti bar za Bodnara, majstora?

— Pa šta? — kaže Batak hladno, uzgred. — Šta imaš ti sa njim?

— Kako? Šta imam, šta imam? Imam to da sam stajao pored njega, navrh kubeta, i pomagao mu dok god nismo utvrdiii krst. Pedalj ispod njega nisam bio, a pošljednji sam sišao.

Tako viče Lekso kao da hoće da ubedi celu Osaticu, koja ćuti i pravi se nevešta, a vičući širi ruke koliko god može da bi pokazao visinu na kojoj je bio i prostranstvo vidika koji je sa nje sagledao.

Batak odmahuje rukom sa visine svoga prezira, koja je iznad svih tornjeva i visina.

— Nisi se ti, burazere, nikad ni na što ispeo, koliko ni djed na babu.

— Ko? Kako? Ja nisam, ja nisam? — zamuckuje Lekso od besa i čuđenja, prelazi pogledom preko lica oko sebe, koja se pakosno stežu ili podrugljivo smeškaju.

— Ljudi, ljudi! Ja se nisam popeo?!

Viče to kao da ga na mehove deru, očajan što laž može biti tako drska i govoriti tako ubedljivo, i što među ovolikim ljudima nema nigde razuma ni poštenja, ni svedoka da potvrdi očiglednu i svima poznatu istinu.

A onda ućuta. Stojeći oborene glave, oseća prosto kako se smanjuje. Ne samo da se nikad nije ispeo više od njih nego ni do članka im nije, dok stoji tako pred tim svirepim učiteljem kao zbunjeno đače.

A Ijudi oko njega počinju da govore o drugom, da pevaju, dok on stoji mrk, zaprepašćen, opuštenih ruku i užarena pogleda. Stoji tako jedno vreme, pa onda odjednom opet raširi ruke.

— Ja se nisam uspeo?

Viče i maše rukama kao davljenik.

— Možebit, u snu, — odgovara mirno Batak, a graja i pesma pokrivaju njihove glasove potpuno.

Niko ne okreće glavu na očajnog limara, ali čim nastupi samo tren tišine, on skače prema učitelju.

— Jesam, jesam! I opet ću se popeti, sutra, veččeras, ako treba. Da se kladimo u što god hoćete!

Tako je prošla kratka septembarska noć koja je ljudima u piću izgledala još kraća. U tom dimu i tmuloj svetlosti lampe što je visila sa tavanice osetio se u jednom trenutku nov nemir, ona pijancima poznata bolna slutnja da je vrhunac pređen, da se noć bliži kraju i približava jutro sa trežnjenjem i mamurlukom, kad će svakom zanosu i čaroliji biti kraj i kad će se svi oni morati, kao priviđenja, razići i povući. Upravo tada je oživela ponovo prepirka između Lekse i cinički hladnog i nepokolebljivog učitelja.

Lekso je i ranije, od samog početka noćašnje prepirke, predlagao da ponovo izvede pred svima njima svoj podvig. Na to se ranije niko nije osvrtao, a učitelj je samo odmahivao svojom velikom bledom rukom. Ali sada, kad je odmakla noć i preovladalo piće, to nisu bili isti ljudi koji su sinoć posedali za ove stolove. Sad više ništa nije izgledalo ni nemogućno ni besmisleno. Učitelj i Lekso opkladili su se u pet forinti. I ti novi ljudi, nošeni alkoholom naročite vrste, digli su se, kao po dogovoru, da idu i traže konopce, merdevine i ostalo što je potrebno za penjanje. Sve su to radili kao najprirodniju i najrazumljiviju stvar na svetu. I sve se našlo, kao čudom.

Poslednji petli su se nadvikivali i dan je počinjao da se deli od noći kad su došli do crkve. Tu je Lekso nameštao svoje merdevine i razmrsivao lestvice od konopca. Pijani ljudi su mu pomagali i odmagali, ali njega je pored svega pijanstva nosila neka nova snaga i upućivala njegov rad pravo ka cilju. Nije čuo ni video ništa od onog što se oko njega govori i čini, nije pravo znao ni ko je ni šta je ni gde je, i da ga je ko zovnuo po imenu, on bi se začuđen zaustavio i, možda, pao kao mesečar, ali je svoj posao izvodio mirno i pažljivo, sav utonuo u njega. Koristeći se gvozdenim kvakama i prečagama koje su pri prvom penjanju bile pobijene u krov kubeta, Lekso se ispeo brzo i sigurno. Lakše i brže nego ono prvi put, kad se penjao trezan, sa treznim majstorom Bodnarom.

Još nije mesec izbledeo na jednom kraju neba, a na drugom između tamnih planina i surih tankih oblaka — probija se žuta hladna svetlost, prethodnica sunca, nadire kao bleda klica iz mrke opne. A između njih — Lekso, prav i visok, levom rukom se drži za krst, a desnu digao uvis i maše, maše, ne onima dole, na koje je, izgleda, i zaboravio, nego suncu i mesecu, levo i desno od sebe, predelima i prostranstvima i svemu onom što on sa svoje visine vidi, a što oni koji ga odozgo posmatraju neće nikad videti, bar ne tako i ne sa te tačke.

I sišao je Lekso i sklonio sve tragove svog podviga, da bolje ne bi ni najsavesniji, najtrezniji majstor. Neki iz njegovog društva počeli su još pre toga da se razilaze; razgonilo ih je sve jače razdanjivanje, a ni stvar zbog koje su došli nije više imala za njih značenja ni važnosti, jer pijani ljudi napuštaju brzo i lako svoje zabave kao deca igračke.

Ispavali su se pijanci i otreznili, i osatički dani su krenuli svojim tokom i ljudi za svojim poslovima. Ne pije se svake noći do zore i ne izvode besmisleni podvizi posle stvakog pića i sedenja u mehani. Lekso se oslobodio svoje čudne misii i sumnje, ne peče ga više mučno pitanje da li mu ljudi priznaju njegov uspon, ne misli uopšte na to, čak ni dobivenu opkladu ne traži. I svi ostali ćute. Sva je prilika da će ceo događaj biti zaboravljen i ostati u beutu jedne pijanke, pokopan negde između dana i noći, gde stvari i jesu i nisu, već prema tome kako ko hoće i ume da gleda i vidi, i gde i ostaju zauvek nepoznate, bez objašnjenja, bez nekih društvenih posledica.

I ranije se to dešavalo. Bivalo je da zagrejani ljudi krenu u potragu za podvigom i ne miruju dok ga ne nađu. I to obično pred zoru, kad pijancima izgleda da po svaku cenu valja učiniti nešto izuzetno, uspeti se nekud ili oboriti nešto kad u kasabi sve spava, kad se čini da nema vlasti ni zakona ni prepreka za noćne ludosti. Tada se dešavalo da sa baždarske barake na pijacu poskidaju sav crep, odnesu ga pred opštinsku zgradu i tu pažijivo slože na gomilu. Dešavalo se da iskopaju mlade boriće koji su tek prošle godine posađeni ispred Konaka, i da ih presade pred mehanu na drugom kraju varoši. I pošto su izveli posao kao najbolji baštovani, utabali zemlju, zalili vodom presađena drveta, povedu kolo oko njih. A sutradan, razume se, predstojnik kažnjava sve redom globom i zatvorom, nagoni ih da vade boriće i da ih, pod nadzorom policije, ponovo presađuju pred Konak.

Bivalo je i gorih ludosti, pa su prećutane i zaboravljene. I sada je izgledalo da će sa ovim Leksinim penjanjem za opkladu biti isto i da neće izazvati neko mešanje vlasti. Istina, kroz kasabu je prošlo govorkanje da su se pijani ljudi te noći vrzli oko crkve, ali je brzo i umuklo. Sve se odigralo noću, dok varošica spava. Jedini svedok bio je Mile govedar, koji ustaje pre svega sveta, i koji je upravo u tom trenutku tuda prolazio. Ali kakav je svedok taj božji čovek bez kuće i porodice, suludi i dobroćudni, krivonogi patuljak što govori samo u stihovima i sentencijama? A učesnici sami, kad su se otreznili i pribrali, nisu imali razloga ni računa da stvar prepričavaju i priču dalje šire. Naprotiv. Zbog svega toga izgledalo je da će zaista sve ostati nezapaženo i prećutano. I bilo bi tako da nije bila u pitanju crkva.

Prošlo je mesec dana od te noći, koju su i Lekso i njegovo društvo počeli da zaboravljaju, kad se odjednom javila najviša crkvena vlast iz Sarajeva. Izveštena o teškoj i bogohulnoj povredi crkvene svetinje, Mitropolija je oštro prebacivala popu Stojanu što to sam nije prijavio, tražila od njega hitno izjašnjenje, preteći teškim kaznama i globama, i crkvenim i svetovnim, ne samo onima koji su istup počinili nego i celoj crkvenoj opštini, ne izuzimajući ni paroha. Da bi se ta stvar bolje razumela, treba znati ovo.

Mitropolit je mrzeo osatičkog paroha onom kaluđerskom mržnjom koja je odavno postala poslovična. Tu mržnju pop Stojan je nasledio zajedno sa parohijom. Njegov otac, pop Arso, čovek sitan i okoščat, poznat po svojim zavadama i parnicama sa celim svetom, imao je dugotrajan spor sa mitropolitom. Taj spor, u kom je osatički paroh dobro zagorčao život svom crkvenom glavaru, prekinula je pop-Arsina smrt; prekinula je spor, ali nije mitropolitovu mržnju.

Prerano ostareli mitropolit bio je ne samo usedelički svadljiv i sitničav nego istinski zao i osvetoljubiv čovek, u kome su s godinama usahle i opale sve sposobnosti osim sposobnosti da mrzi. On je pred unutarnjim pogledom, u sebi, stalno nosio mapu svoje mitropolije, a na toj mapi bile su ognjenim krugom označene one parohije u kojima je sedeo paroh sa kojim je mitropolit u zavadi i koga treba mrzeti i progoniti, uvek, svima sredstvima i svakim povodom. Te jarko osvetljene tačke stalno su mu treptale pred očima, pa i za vreme službe u crkvi, čak i u snu. Na toj mapi je i Osatica, zabačeno mesto u planinama istočne Bosne, bila označena takvim vatrenim krugom. Samo što je posle pop-Arsine smrti mitropolit preneo svoju mržnju na njegovog sina, koji je bio sušta protivnost očeva, dobroćudan, mek i popustljiv čovek. Ali mitropolit, koji se zakleo da ni grob pop-Arsin neće ostaviti na miru, video je u popu Stojanu vazda i jedino njegovog oca i gonio ga gde god je i kad god je mogao svojom mržnjom, koju su godine mogle samo da raspire i zatruju.

Mitropolit je stajao vrlo dobro sa državnim vlastima; pored toga, imao je u svim gradovima, a naročito u onim označenim ognjenim krugom, svoje poverljive ljude, dostavljače, koje je uvek birao među parohovim neprijateljima i zavidnicima. Priča o pijanim ljudima koji su se posle terevenke, za opkladu, peli na crkvu i dirali krst, pronela se od mesta do mesta i brzo doprla mitropolitu do ušiju. On je odmah poveo postupak protiv osatičke crkvene opštine i njenog paroha, jedan od onih na zakonu zasnovanih a nemilosrdnih postupaka u kojima se crkvenim kanonima i hartijom i mastilom često ubija ljudima ugled i truje život. Paroh se branio. Neki pijanci su se »dotične noći« vrzli oko crkve, a to nije ništa novo u Osatici, naročito u jesen, kad prispe rakija, jer su ovdašnji ljudi takvi, svojeglavi i pusti, da od njih možeš svašta očekivati. Ali nije tačno da se iko peo na crkveni krov i da je nedavno osveštani krst na kubetu bio »oskrnavljen i obesvećen«, jer pijanci se i kad po zemlji idu jedva drže na nogama, a to da se neko od njih u takvom stanju mogao popeti na kube, to ne može neko razuman verovati. Uostalom, sve se odigralo noću, bez trezna svedoka, a sami pijanci ne sećaju se ničega. Sve su to samo osatičke priče i zadirkivanja u piću ili mamurluku. U tim pričama penju se oni i na oblake, ali to nikad niko ne prima kao stvarnost i istinu. Stoga ne treba ni tu dostavu uzeti u obzir, nego je odbiti kao neosnovanu, smešnu i zlonamernu klevetu, koju je neko hteo da baci na ovu crkvenu opštinu.

Other books

Twice the Bang by Delilah Devlin
Beyond Infinity by Gregory Benford
Welcome to Temptation by Jennifer Crusie
My Mother Was Nuts by Marshall, Penny
Dictator's Way by E.R. Punshon
The Sapphire Express by J. Max Cromwell
Maximum City by Suketu Mehta
Rescuing the Heiress by Valerie Hansen
The Things You Kiss Goodbye by Connor, Leslie